Starješine zajedno vrše službu pastoriranja.

Izgubljen, usamljen, napušten i očajan

Pastor Miško Horvatek
Je li to i tvoje iskustvo ili stanje u kojem se u ovom trenutku nalaziš? Razočaran si jer nemaš uspjeha u ljubavi, možda nisi zaposlen, napustila te djevojka koju si jako volio ili dečko za kojim si »umirala« ili nemaš sve ono što želiš? Životni ciljevi ti nisu ispunjeni, a vjerojatno nikada neće ni biti. Tako sam se osjećao i ja do (davne) 1963. godine. Nisi sam ili sama. Svi ljudi prolaze kroz slična iskustva. Ova četiri pridjeva u naslovu opisuju milijune ljudi diljem svijeta, a posebno mlade. Naš svijet nije se promijenio na bolje, nego nažalost na gore. Baš zbog toga te pozivam da pročitaš moju životnu priču, koja možda do neke mjere opisuje i tvoj život, dakako na jedan drugi način, ali… sve se to svodi na isto, zar ne?

Moj bijeg i moje nadanje. Duševna kriza u koju sam upao u talijanskom logoru grada Trsta 1960. odigrala je za mene odlučujuću bitku u potrazi za smislom života. Tada sam naime imao svega sedamnaest godina. Na nagovor moga godinu dana starijeg prijatelja Laca, odlučio sam pobjeći iz komunističke Jugoslavije u slobodni svijet. Napustio sam roditeljski dom, prijatelje, srednju školu, svijet koji sam poznavao. Odjednom sam se našao u stranoj sredini u kojoj se nisam znao najbolje snaći. Međutim, moj prvi susret sa slobodnim svijetom zapravo je završio logorom punim ljudi koji su poput mene težili za slobodom izvan represivnog društvenog uređenja. Veliki postotak izbjeglica bili su uglavnom mladi ljudi. Svima nam je jedno bilo zajedničko: htjeli smo da nas prihvate Amerika, Kanada ili Australija, gospodarski najbogatije zemlje svijeta. Svi smo sanjali o bogatstvu i slavi. Utjecaj Hollywooda putem filmova na sve nas bio je enorman, te je za sve nas postao snažnim magnetom, nepoznatog i boljeg svijeta, od onog koji smo mi poznavali.

Moje zle slutnje. U logoru mi je sve bilo potpuno strano. Moj hendikep je bio i nepoznavanje talijanskog jezika. U novoj surovoj sredini nisam nikoga poznavao, a čak sam otkrio da nedovoljno poznajem mojeg prijatelja Laca koji je u logoru pokazao svoje pravo lice. Osjećao sam se izgubljenim, usamljenim, napuštenim i očajnim. Osjećaj gubitka identiteta bio je nevjerojatan. Nitko me nije razumio, niti mi pružio ruku ohrabrenja. Bio sam tjeskoban; nesigurnost i neobećavajuća budućnost snažno su me pritiskale, razmišljanja i zabrinutost oko premještaja proganjali su me.

Moj neželjeni povratak. Tršćanski izbjeglički logor svaki se dan sve više punio ljudima ambicija sličnih mojima. Svi logoraši čekali su trenutak odlaska u prekomorske zemlje. Nažalost, moj san nije dosanjan. Slobodni svijet za mene mlađarca postao je fatamorganom. U logoru sam čekao moju (zlu) sudbinu puna dva mjeseca. Jedne noći u dva sata ujutro došla je horda talijanskih karabinjera i policajaca i odvela nas bez pitanja do granice s Jugoslavijom i u stilu velikodušnih zapadnjaka izručila nas njihovim Jugo-kolegama. Jugo-milicajci objeručke su nas prihvatili, jer je »ulov« bio pozamašan. Umjesto da sam poslan u slobodni svijet, zemlju mojih snova, dogodilo se ono čega sam se plašio, nakon puna dva mjeseca čekanja: zajedno sa stotinama drugih nesretnih izbjeglica vraćen sam natrag jugoslavenskim milicajcima. Završio sam u zatvorima Slovenije i Hrvatske. Moja bojazan od nepoznatog još više mi je utjerala strah u kosti u pogledu onoga što bi mi se moglo dogoditi poslije povratka.

Moja razočaranja. Od trenutka prisilnog povratka i neostvarenog sna doživio sam mnoga poniženja i razočaranja. No, zahvaljujem Bogu da se moj život uskoro normalizirao. Zahvaljujući nepunoljetnosti, proveo sam samo dva mjeseca u zatvorima www.scx.hu www.wikipedia.org2 Slovenije i Hrvatske. Bilo mi je teško vratiti se u školu koju sam napustio. Po povratku sam pokrpao veze sa svima s kojima sam prekinuo komunikaciju, budući da iz logora nisam želio nikome pisati, da im ne stvorim neugodnosti s vlastima. Nekoliko godina poslije tih, za mene nepoželjnih, događaja, poput svih drugih vojnih obveznika morao sam na odsluženje vojne službe, koju sam iz dna duše mrzio. U vojsci sam teško podnosio željeznu disciplinu, jer je bila ustrojena na nehumanim osnovama. Politika zapadnih zemalja je na vojnopolitičkoj nastavi bila prikazivana kao imperijalistička, osvajačka i gramziva. Cilj takve propagande bio je da se u svijesti svih naših vojnika stvori osjećaj mržnje i neprijateljstva prema zapadnim demokratskim zemljama. Od samog ulaska u vojne postrojbe, komunistička mašinerija sa svojom bolesnom propagandom izrijekom je komunicirala svima nama da su zapadne zemlje neprijateljice sloboda i općeljudskog boljitka.

Moj stvarni problem. Komunistički politički i vojni stratezi stalno su nam filali pamet općepoznatim tvrdnjama da oni moraju za nas misliti, jer smo mi nesposobni lučiti i odlučiti što je (naj)bolje za naše opće dobro. Pošto je u komunističkom ustroju država vlasnica svega, onda je i svaki pojedinac njezino vlasništvo. U takvom okruženju gotovo je svaki čovjek izgubio svoj pravi image (osobnost), te sam se na trenutke osjećao još jadnije nego u talijanskom logoru. K tome, umjesto u avijaciju, državna komanda je odlučila premjestiti me u pješadiju, rod vojske koji je svaki vojnik izbjegavao »kao vrag tamjan«. Međutim, moja prekomanda u pješadiju bila mi je određena radi mojega civilnog »neposluha«, neoprostivog bježanja preko granice i blaćenja »atraktivne« komunistički vođene države. No, nije samo komunistička vlast bila kriva za moje bijedno duševno stanje. Za osjećaj izgubljenosti, očaja, usamljenosti i napuštenosti nisu bili krivi samo talijanski karabinjeri ili Jugo-milicajci ili komunisti. Oni su doduše doprinijeli mojemu duhovnom nesretluku. Međutim, moj stvarni problem je bio mnogo dublje naravi, onaj isti koji je zajednički problem cijeloga svijeta, to jest, svih ljudi. Taj problem se u Svetome pismu zove grijeh. U poslanici Rimljanima apostol Pavao je napisao: »Svi su sagriješili i lišeni su Božje slave« (Rim 3:23). Iako nisam imao nikakva saznanja o Svetome pismu do moje dvadeset prve godine života, znao sam da duboko u duši nešto sa mnom nije u redu, da mi nešto fali, a nisam ni u snu znao što je to. Naime, nedostajala mi je najvažnija komponenta života: osobni odnos s Bogom. On uopće nije postojao. O Bogu nisam ništa znao, nitko mi do tada nije o njemu govorio, niti mi je tko preporučio neku knjigu u kojoj bih mogao saznati o tome za čovjeka najvažnijem Biću. Kasnije sam, hvala Bogu, saznao da me je grijeh odvojio od Boga.

Moje krivo proživljeno okruženje. Od kad znam za sebe želio sam slušati i saznati mnogo toga o Bogu. Moram priznati da nisam bio uopće siguran da On postoji. O njemu sam, nažalost, samo mnogo čuo u psovkama. Gotovo svi ljudi koji su me okruživali hulili su na Njega, na Isusa, Mariju, sve svece, na nebo…. Bog je doista u njihovim očima bio dežurni krivac za sve njihove propuste, promašaje, svu nesreću, sve zlo, pa čak i kada je ljudima u životu išlo dobro oni su ga psovali, a time su potvrđivali tezu da su moji susjedi, prijatelji i rođaci permanentno nezadovoljni Bogom, u koga su tvrdili da (ne)vjeruju. No, stalno im je bio na zlu jeziku bez ikakva razloga. Jedni su ga kleli, jer nisu vjerovali da postoji, iako mi nije jasno kako se može psovati nekoga ili nešto što ne postoji, a drugi što su vjerovali da postoji, ali su na taj način svojim riječima i stavovima pokazivali da bi bili sretniji da ne postoji. Stravično!

Nisam se mogao oteti dojmu da je takvo ponašanje tih tobožnjih kršćana, a u to vrijeme i »vjerujućih« komunista oko mene, bilo na mjestu. Ljudi su u tim svojim prostotama opravdavali psovanje, pod izgovorom da moraju »kleti« – psovati, pogotovo kada im stvari ne idu kako su oni zamislili. Taj ogavni grijeh koji je Bog uvijek teško sankcionirao nalazi(o) se u ljudskim srcima. Zato su svi oni odvojeni od Boga, a sve te gadosti iz njih govori sam vrag. Kako bih onda ja mogao naći put do Boga u takvom okruženju i krivovjerju te krivoživljenju.

Moje unutarnje traženje i čežnje za Bogom. Unatoč činjenici da sam tragao za odgovorima na najtemeljnija životna pitanja, kao, na primjer, postoji li Bog i ima li nešto poslije smrti, ja www.flickr.com3 jednostavno nisam nalazio odgovora. Živio sam poput svih mojih prijatelja i znanaca – kao da Boga nema, a u mojim mladim danima najvažnija životna preokupacija bilo mi je davanje oduška mojim tjelesnim nagonima. Opsesivno sam žudio za plesom, alkoholom i djevojkama te mojim najomiljenijim sportom – nogometom. Čeznuo sam za ispunjenjem mojih najnižih poriva. Sve što sam želio bio je dobar provod, bio sam u punom smislu riječi hedonist. Hvala Bogu, u ono vrijeme mladi ljudi nisu ni čuli za drogu, ali su svejedno bili žrtve raznih odurnih poroka. Hvala Bogu da grijeh nemorala u moje vrijeme nije bio požar kakav je danas. Ipak, žudnja prema suprotnom spolu bio je moj pokušaj da pronađem novi »kontinent« za kojim sam stalno tragao. U moje vrijeme seksualna sloboda se tek rađala. Iskorištavanje djevojaka postajalo je modernim. No, ja sam bio mnogo uspješniji u traženju pravoga zadovoljstva u alkoholu. Bio sam na putu da postanem alkoholičar, međutim, moje obraćenje Gospodinu u dvadeset prvoj godini života (1963.) spriječilo je moj potpuni ponor, iz kojeg se inače sigurno nikada ne bih mogao izvući.

Moj tobožnji život postao je doista pravi život. Davne 1963. godine, drugoga listopada, moj se život potpuno promijenio. Kako se to dogodilo? Na vojnom poligonu u Sremskoj Mitrovici, u osam sati navečer, razgovarao sam s mojim prijateljem. Odjednom me je upitao: »Miško, vjeruješ li u Boga i u Isusa Krista?« Na trenutak sam bio zatečen, a onda sam nakon kratkog razmišljanja odgovorio: »Mislim da ima Boga, ali ja o njemu ništa ne znam.« Tada mi je moj prijatelj veoma kratko, ali sadržajno rekao: »Miško, ako vjeruješ da ima Boga, onda trebaš vjerovati da je on dao svojega vlastitog Sina Isusa Krista da na golgotskom križu umre za tvoje grijehe.« Nisam mistik, ali kada je izgovorio te riječi, s moga je srca pao teški kamen. Naime, bio je to za mene odgovor svih odgovora. Bilo je to za mene najveće životno otkriće. To je bilo ono za čime sam tragao. Moja izgubljenost, usamljenost, napuštenost i očaj u tom su trenutku zauvijek nestali. Moje srce je bilo ispunjeno, postao sam najsretniji čovjek na svijetu. Pronašao sam odgovor na sva duševna pitanja koja su me do tada proganjala i gnjavila. Moji snovi su konačno postali javom. Sva lutanja i traganja za smislom života odjedanput su prestala. A pogotovo kada mi je prijatelj, nakon dva tjedna čekanja, prokrijumčario Novi zavjet u vojnu baraku. On je postao mojim nerazdvojnim prijateljem. U slobodno vrijeme sam čitao, naprosto gutao, sadržaj te najčitanije knjižice na svijetu. Ona je od tada postala mojim životnim suputnikom, te je odredila moj životni smjer. Na stotine stihova naučio sam napamet. Želja za cigaretama i alkoholom, žudnja za plesom i djevojkama jednostavno su nestale. Gospodin je moralno očistio moj život. Postao sam potpuno nov čovjek, baš ono što je rekao apostol Pavao u 2. Korinćanima 5:17: »Dakle, ako je tko u Kristu, on je novi stvor; staro je nestalo, novo je, evo, nastalo.« Zasigurno sam znao da me je Gospodin spasio za vječna vremena, oprostio mi grijehe i da sam postao novi čovjek. Čitajući Božju riječ, saznao sam da sam primio od njega vječni život. Dakle, moj cijeli život je krenuo potpuno drugim smjerom.

I tvoj se život može promijeniti. Ovo je moja životna priča. No, slično iskustvo s Gospodinom možeš imati i ti ako otvoriš svoje srce Gospodinu i uzvjeruješ u njega kao svojega osobnog Spasitelja i Gospodina. Istina je da ćeš se pitati nije li ti Gospodin uzeo sva uživanja svijeta i učinio te vjerskim zatočenikom i fanatikom. Doista ne! Gospodin je rekao u Ivanovu Evanđelju, desetom poglavlju a desetom retku, sljedeće: »Ja sam došao da ovce – (mi spašeni vjernici) imaju život i da ga imaju u izobilju.« Imaš li takav život?

Miško Horvatek

S Bogom od malih nogu

Pastor Kristian Brackett
Odrastao sam u kršćanskom domu u Flinstone, Georgija. Moja je obitelj odlazila u baptističku crkvu gdje se propovijedalo evanđelje. Redovno sam pohađao nedjeljnu školu i svakog ljeta odlazio na biblijske kampove. Sjećam se mnogobrojnih trenutaka kada sam čuo Božje evanđelje milosti o Isusu Kristu. Slušajući ove istine od malih nogu znao sam da je Bog moj Stvoritelj i da sam njemu odgovoran. No, zbog Božjeg savršenstva i svetosti, a zbog moje vlastite grešnosti, nisam mogao imati odnos s njim bez njegove pomoći. Stoga, znao sam da trebam Spasitelja i da ne mogu ništa učiniti kako bih se sam spasio. Nikada nisam sumnjao da je Isus Krist Bog u tijelu koji je došao na zemlju patiti i umrijeti. Znao sam, još kao malo dijete, da je uzeo na sebe kaznu koju sam ja zaslužio zbog svojih grijeha. Isto tako, znao sam i da je vjera u njegovu zamjensku smrt jedini način kako mogu biti spašen i u miru s Bogom. Budući da sam od malena učen da je Isus Krist pobijedio grijeh i smrt, time što je uskrsnut od mrtvih, to je bila činjenica s kojom se nikada nisam hrvao. Ne mogu reći da znam točan datum i vrijeme kada sam bio spašen ali vjerujem da mi je Bog vrlo rano u životu otvorio oči za ove istine. Znam da mi je dao vjeru samo u Isusa potrebnu za spasenje te da ga mogu slijediti kao svog Kralja i Gospodina. Dao mi je vječni život i osigurao način na koji mogu imati osoban odnos s njime. Od kada me Bog spasio trudim se živjeti u poslušnosti njegovoj riječi i nastojim da moj život kojeg mi je dao bude njemu na slavu. To ne znači da se nisam borio s poslušnošću. Često je to bio slučaj, a i danas se događa. U trenucima kada sam odabrao činiti ono za što sam znao da nije po volji Isusa Krista ili kada nisam učinio ono što njemu donosi slavu, Duh Sveti me uvijek suočavao s istinom Božje riječi i s vremenom me doveo nazad u čvrst hod s Kristom. Dok je ovo često puta bio, i još uvijek jeste bolan proces, zahvalan sam za djelovanje Duha Svetoga u uvjeravanju glede grijeha i procesu posvećenja.

Naročito sam zahvalan da me Gospodin smatrao vjernim, nadarenim i spremnim te me pozvao u punovremenu službu. Od početka svog školovanja za tu službu imao sam želju služiti Bogu u nekoj stranoj zemlji, opremajući i osposobljavajući druge muškarce da bi oni dalje mogli činiti isto to s ljudima iz svoje sredine. Isprva sam mislio da ću raditi u zemljama bivšeg Sovjetskog saveza. No, kako je moje studiranja napredovalo sve sam se više upoznavao s potrebama crkve u Hrvatskoj. Naša nas je crkva iz Amerike poslala ovdje kako bismo služili u ovoj prekrasnoj zemlji. Kad smo posjetili Hrvatsku, Bog je, meni i mojoj ženi Nini, dao veliku želju za uključivanjem u ovu službu. U Krapini živimo već deset godina i Bog nas je blagoslovio s tri prekrasne kćeri, Gracie, Gaby i Katy. Svo ovo vrijeme, Bog je bio vjeran baš kao i svakoj generaciji prije nas (Ps 22,4-5; Iz 25,1) i nismo bili razočarani. Osobno, dok se molim njemu, tražim njegovu riječ, živim na njegovu slavu i naviještam njegovu istinu, rastem u posvećenju i uživam u osobnom odnosu sa svojim Gospodinom. Isus Krist je meni sve (Kološanima 1,13-23).

mr. Kristian Brackett

On nas istrgnu iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo svoga ljubljenog Sina, u kome imamo otkupljenje, oproštenje grijeha.
Kološanima 1,13-14