To je bilo preteško pa sam se htjela ubiti, i tada sam počela raditi sve loše stvari prema sebi; počela sam pušiti i piti, nanosila sam si fizičku bol. Mislila sam da sam najteža osoba s invaliditetom. Onda sam došla na školovanju u Krapinske Toplice i vidjela da ima djece koja su u kolicima ili nepokretna. Postalo mi je jasnije da trebam biti sretna što uopće hodam. Ali i dalje sam bila duhovno prazna i nesretna, bez mira u duši. S pitanjima ‘zašto ja’, ‘kaj sam ti bože skrivila da si me tak kaznio’ tražila sam odgovore u crkvi i kod svećenika, hodala na duhovne obnove itd, ali ni to nije dalo ploda. Postajala sam još gora, svađala sam se stalno doma i dalje sam pila. Onda sam pala u depresiju i dotakla dno. Počela sam tražiti smisao života, zašto sam na ovom svijetu, s kojom svrhom. Počela sam čitati puno knjiga o samopomoći, ali ni to nije pomagalo. Učlanila sam se u udrugu distrofičara Krapina, hodala s njima na edukacije koje govore o tome kako izgraditi sebe i osnažiti se. No, ni tu nije bilo nikakvih efekata. Ja sam i dalje imala nemir u duši i bila nesretna, bez radosti.

To stanje je trajalo sve dok jednom nisam upoznala Irenu, koja nam je došla u udrugu kao voditeljica engleskog tečaja. Susret s njom mi je promijenio život. Bila je drugačija, pozitivna i nekako je posebno zračila, i to je jako utjecalo na mene. Razmišljala sam kako da se počnem s njom družiti izvan engleskog tečaja. I nakon dugog vremena počele smo se mi družiti i otišle smo na kavu. Pitala me vjerujem li ja u Boga, i ja sam joj rekla da vjerujem da postoji nešto, a što točno, ne znam. Tako je ona pričala o Isusu i Bibliji, i ja sam počela razmišljati da tu ima nešto, što nisam čula u katoličkoj crkvi, drugačiji način iznošenja istine o Isusu. Pitala me je li bi ja htjela ići koji put s njom u crkvu, a ja sam rekla da hoću, misleći kako konačno imam nekoga s kim se mogu družiti. Otišla sam s njom jedan petak u crkvu, razmišljajući o tome kako će me tamo prihvatiti. Kad sam došla u crkvu, ta srdačnost s kojom sam dočekana me je ganula. Slušajući pastora Miška kako tumači Božju riječ ja sam počela osjećati mir, spokoj i radost u duši. Počela sam shvaćati da sam na pravom mjestu. Došla sam kući sva sretna i ushićena, te sam odlučila uzeti Bibliju i počela listati. Otvorio mi se Ps 1., te ga pročitah. Drugi sam dan odlučila čitati Bibliju od početka. Čitala sam je i počela se moliti svaki dan. Kako sam ja čitala i molila se i odlazila u crkvu, počele su se događati promjene na meni, pogotovo me potakla propovijed od Jasona Pos Fil: 1: 27-30, da moramo biti dostojni evanđelja i biti postojani u jednom duhu. Prvo sam prestala galamiti i svađati se doma, prestala si nanositi bol, prestala piti; počinjem bolje govoriti i hodati, imam jasnije ciljeve, zrelije razmišljam i prosuđujem, stekla sam određenu mudrost. Osjećam radost i neizmjernu puninu u srcu i duši. I sad mi postaje jasnije zašto sam tu na ovom svijetu takva kakva jesam. Bog me voli i ima plan sa mnom koji samo on zna. Znam da se u njemu mogu proslaviti i spasiti. Jel on put istina i život i jedini pravi put. I tko vjeruje u njega ima vječni život i bit će spašen. 2 Kor: 15:17 AKO JE TKO U KRISTU ON JE NOVI STVOR, STARO JE NESTALO, NOVO JE NASTALO.

DD

Kasnije sam čuo za priču o Isusu ali je to za mene bila samo povijesna legenda a Bog je bio netko tko je sve stvorio. Kao mladić sam bio znatiželjan i sa prijateljima sam znao raspravljati kako je nastao svemir, planete i općenito život. Dali smo sami u svemiru i koja je svrha našeg postojanja. Prijatelji koji su išli u crkvu nisu mi mogli dati nikakve odgovore niti svjedočanstvo kojim bi me barem malo potaknuli da idem u crkvu a biblija mi je bila prekomplicirana knjiga koju valjda razumiju samo svećenici. Kada sam znao otići na polnoćku ili na misu zadušnicu, nikad se nisam osjećao dobro, jer ništa nisam razumio. Imao sam osjećaj da i ljudima oko mene nije baš sve jasno a na izlasku iz crkve nitko nije bio baš sretan. Nisam vidio zajedništvo kod ljudi (kao sada ovdje). Imućniji bi se držali odvojeno i htjeli impresionirati ostale a valjda i sami sebe.(poznavao sam te ljude).

Ja sam živio kao i većina mog društva oslanjajući se na samog sebe i na druge ljude, tako da sam jako često bio razočaran, prevaren i osamljen. Život mi se sastojao od ugađanja sebi i tjelesnim požudama (disco, kafići,alkohol itd.) Tako više nisam htio nastaviti pa sam se okrenuo alternativnim pravcima pronalaženja sebe i duhovno se uzdizao. Alternativne tehnike su me jako ispunjavale ali je to trajalo kratko. Stalno sam padao i dizao se. Mislio sam da nisam grješnik nego da samo radim greške. Vjerovao sam da ću svojim naporima dobiti šansu u drugom životu (reinkarnacija).

Šansu sam ustvari dobio prije nešto više od godinu dana. Počeo sam raditi kod Ivice Š. i život mi je krenuo u drugom pravcu. Poznavao sam Ivicu, Josipa i Jožu (Pepeka) od prije i znao sam odprilike njihove stavove. Bilo mi je ugodno u njihovom društvu i razgovoru sa njima.
Kako sam radio kod Ivice često smo razgovarali o duhovnosti i kako se nadograditi kako bi bili bolji ljudi.
Jedne nedjelje smo Ivica i ja nešto radili i on me je pitao hoću li ići s njim nešto odvesti kod Jože u zagorje. Rekao sam idemo.
Kako je Ivica čuo da je Josip često u Krapini kod nekog u gostima,htio je vidjeti kaj se dešava sa Josipom.
Ivica je nazvao Josipa i rekao gdje god jesi dolazim kod tebe. Josip nam je dao adresu i mi smo došli. Josip nas je čekao na vratima i bio je jako sretan. Ja sam mislio da čemo ga samo pokupiti ali nas je pozvao unutra. Dočekali su nas Dragiša i Marijan te nas ponudili sa čajem. Sjeli smo i počeli razgovarati.Dragiša je odma pitao kako smo , što radimo, kako živimo, gdje smo duhovno. Ivica i ja smo branili svoje stavove a Dragiša nam je govorio o Isusu, Svetom pismu i kakva je ustvari istina. Nije mi to odmah dobro sjelo jer mi se   Josip činio nekako euforičan i kao da je pod nekakvim utjecajem. Kada smo otišli Josip je rekao da nam ima nešto za reći, a Ivica i ja smo u isti glas rekli “slušamo”.Josip nam je svjedočio i govorio o pokajanju. Ja sam samo slušao a Ivica je rekao “ti si mi brat i ja ti vjerujem”. Otišli smo kod Jože i nastavili razgovor. Osjećali smo se kao da je Božić,nekako svečano,sveto.
Kada smo se vračali doma Ivica je rekao ovdje to neće stati a ja sam rekao “nisam ti ja baš s tim kršćanstvom”. Ali se nisam dobro osjećao zbog te moje izjave.
Nakon tog dana ništa više nije bilo isto.
Ivica i ja smo stalno razgovarali o tom danu i o tome da se nešto dešava.
Ivica je bio u crkvi u Krapini i ispričao mi je kako je bilo te me je pitao dali bi ja išao. Odgovor je bio-Idem.
Ja sam se pokajao za svoje grijehe i zatražio da mi Gospodin oprosti u ime Isusa spasitelja. Nekako nisam bio siguran da bi meni bilo oprošteno,jer sam gledano unatrag na moj život po tome bio (za to nemam pristojan izraz) i Bogu odbojan.
Kada sam prvi puta došao u crkvu u Krapini vidio sam nešto posve novo i drugačije. Molitveni sat me je iznenadio jer nisam nikada čuo da se može na takav način moliti i imati takav odnos sa Bogom.
Bogoslužje me je iznenailo još više, jer sam po prvi puta čuo Evanđelje i Božju riječ na način da nešto razumijem i da mi je to blisko i da je Isus otkupio i moje grijehe.
Kako me je Ivica doveo u crkvu pastor Miško ga je zamolio da me predstavi. To je bilo još jedno iznenađenje,jer je važan čovjek a ne samo još jedan u masi. Nakon Bogoslužja  su nas pastor Miško i njegova supruga Mira pozvali na ručak i prekrasno nas ugostili. Razgovor sa Miškom mi je pomogao da razumijem gdje sam bio i kako dalje.Neizmjerno sam zahvalan Gospodinu na milosti da sam čuo Radosnu vijest i da sam prihvatio Isusa Krista koji me počeo mijenjati.
Ne znam točno trenutak promjene, ali od Josipovog svjedočenja meni i Ivici,
moj život ima drugi smjer.

Ispočetka smo bili zbunjeni i stalno razgovarali o promjenama koje nam se dešavaju. Jedina privatna tema je bio Bog i Sveto pismo koje smo čitali i uspoređivali što nam se to dešava. Odlasci u crkvu su nam bili kao praznik mada nismo bili redoviti.
Kako je vrijeme prolazilo opažali smo promjene na nama i hrabrili jedan drugoga.
Uviđali smo da smo odvojeni od ostalih s kojima smo bili u kontaktu ali smo znali da nismo sami.
Mi više nismo frendovi,prijatelji. Mi smo braća u Kristu i dio Božje obitelji.
To znam zato jer sam izgubio veiki dio bivših prijatelja. Njima sam čudan jer sam previše miran a znaju me kao divljeg i fakina i dosta ciničnog.
Moji prioriteti i pogledi na svijet su se naglavačke okrenuli.
Bez moga napora ili nastojanja izostalo je psovanje u svakodnevnom govoru a bilo je sastavni dio
Laganje,izbjegavanje odgovornosti,alkohol, ogovaranje itd.
Dobio sam jedan neopisiv i trajan mir i osjećam suosjećanje i ljubav prema ljudima. Naravno da nije sve savršeno i da sam grješnik ali kod svakog posrtaja isti tren mi je žao i kajem se što žalostim Duha Svetoga koji mi je milošću dan na pomoć.

Nebeski oče ja Ti se zahvaljujem na milosti kojom si mi dao da po Isusu Kristu i po vjeri u Njega imam život vječni Amen.

RM

Bilo je to toliko dramatično, da mi je jedan kolega rekao: “da se tako nešto meni desi neznam šta bi učinio,” jer u njegovim očima to je bilo nesavladivo, nešto nemoguće za preživjeti.

Našu obitelj je pogodio veći broj izrazito teških psihičkih oboljenja. Prekrasni, mladi i zdravi ljudi koji u trenu nestaju. Psihički oboljeli i nikada se nisu u cijelosti oporavili. Život nikoga ne mazi, ali me baš naša obiteljska situacija, iako ponekada nepodnošljiva obrazovala da razumijem druge ljude s njihovim životnim teškoćama, te sam izrastao u osobu koja simpatizira druge ljude.

Od kada znam za sebe, ja vodio sam neobično razvijen društveni život (uvijek puna kuća ljudi), i to je te bila ta lijepa strana mladenačkog života i sve što ono donosi. Još od djetinjstva sam znao da ništa se ne dešava u životu slučajno. Tako smo na čestim druženjima razgovarali o duhovnim temama; pokušavajući shvatiti, tko smo, odakle smo i kamo idemo, te koji je životu smisao? Naša ekipa od 15-tak prijatelja se polagano raspadala. Shvatio sam tada, ljudske slabosti ili bilo mi je nevjerojatno kako su ljudi nepostojani i lako se odriču jedni drugih. Naše obiteljsko stanje se pogoršavalo i sve je manje bilo ljudi oko mene.

U odraslim mladenačkim godinama trebao sam se afirmirati u samostalnu osobu i graditi vlastiti život. Posla niotkud, a novac je u mojem životu postao najvažnija stvar na svijetu. Radio sam sve što sam mogao da bi se moje novčano stanje popravilo, ali sam već gubio nadu za nekim ozbiljnijim poslom ali i za životom. Sve mi je izgledalo bezizlazno, ali moja osobna upornost i izrazito čvrst karakter, počeo se slamati. Otišao sam na grobište najboljeg prijatelja koji je prerano preminuo i molio se Bogu, tražeći pomoć. U Hrvatskoj više nije bilo perspektive, a tako više nisam mogao živjeti, pošto sam izgubio nadu. No, ipak, nedugo zatim 2000. zaposlio sam se u najboljoj firmi u Hrvatskoj. Imao sam dobar posao, upisao sam fakultet; radio i studirao. Ubrzo sam se oženio s Helenom i dobio blizanke ,bilo je to 2004 g.

Prije njihovog rođenja napustio sam Vip-Net i počeo raditi u firmi obitelji moje žene, te smo svi zajedno radili u interesu iste. Davali smo sve od sebe, završavali radni dan u skladištu iza ponoći. Putovali smo po robu u Italiju, Kinu, Tajland, Tursku, učio sam kineski jezik radi lakšeg trgova-nja s Kinezima, u tome sam izrazito napredovao.

Što sam više napredovao u poslu duhovna praznina je bila veća. Počeli su zdravstveni problemi, obilazio liječnike i počeo težiti zdravijem načinu življenja. Počeo sam vježbati Tai-Ji drevnu kinesku borilačku vještinu, kako bi se oslobodio nakupljenoga stresa i vratio zdravstveno stanje u normalu. U Hrvatskoj sam vježbao Tai-ji godinu dana, imao sam priliku upoznati kineskog majstora  koji je potomak izvornih učitelja, iz sela iz kojeg potječe Tai-ji.

Odnosi sa ženinom obitelji su postali sve teži, nastala su velika neslaganja. Krajem 2007 g. odlučio sam otvoriti svoje poduzeće, te sam nastojao graditi posao na meni tada poznatim ispravnim načelima. Na početku 2008 g. poduzeće je službeno registrirano . Nakon dobivene registracije otišao sam u Kinu na mjesec dana kod majstora Tai-ji-a, gdje sam naporno vježbao i nastojao ovladati tom vještinom, kako bi doveo svoj život u red prije tog velikog životnog zaokreta.

Principi Taj-ji-a kojima sam ovladao pomogli su mi u daljnjem tijeku života, ponajviše upornost. S vremenom sam shvatio kako mi je Tai-ji samo prva pomoć i da je istina koja mi je prijeko potrebna negdje sakrivena.

01.05.2008.. počinjem sa samostalnim radom te uz Božju pomoć razvijam posao. Uz svakodnevni predani rad, intenzivno sam tragao za istinom,  sve svoje aktivnosti opravdavao sam pred sobom. Stvarno sam nastojao sve činiti na ispravan način. Uviđao sam da imam podršku u radu te da me Bog vodi.

Čitao sam knjige duhovnog sadržaja te i Sergeja Nikolajevića Lazareva, koji je pisao da svi ljudski problemi nastaju u onom momentu kada se udalje od Boga, upućujući nas na opraštanje.

S vremenom je firma rasla i ja sam rastao sa njom, samo moja težnja je bila duhovni rast, te sam se molio da ne postanem rob novcu. Znao sam da mi nešto nedostaje i stalno sam tragao za istinom. Znao sam da me je rimokatolička crkva svojom nevjerodostojnošću i ne pridržavanjem istini i Bogu, gurnula u istraživanje na alternativnom području. Sve više sam shvaćao da su me svojim djelovanjem udaljili od vjere koju su propovijedali. Sve više sam razmišljao da bi trebao čitati Bibliju.

Međutim, Bog me pripremao za svoje milosrđe ljubavi i bio sam spreman za…,

Upoznavanje Krista 25.05.2013.

Slijedom toga, nakon nekoliko mjeseci čuo sam se s bratom Josipom nekoliko puta i svaki puta je bio u gostima i malo tajanstveno prešućivao kod koga je, osjetio sam da je pogodna situacija da se vidimo te sam ga nazvao i rekao gdje god da se nalaziš da ću doći kod tebe, na što je on zbunjeno odgovorio: “ali ja sam u Krapini” te sam rekao: reci mi ulicu i kućni broj, kada sam pribilježio adresu pitao sam Romana: hoćeš li ići sa mnom, a on je rado prihvatio poziv zaželjevši vidjeti moga tatu, kojemu smo namjeravali ići nakon Josipa.

Roman je vozio kombi a ja sam razmišljao da ćemo sjediti za stolom i razgovarati u kući u kojoj se Josip nalazio. Po dolasku u Krapinu parkirali smo se ispred kuće, Josip je izašao van, a Roman u čuđenju pita: “kaj idemo van,” ja sam sigurno rekao, da idemo u kuću. Po izlasku iz auta Josip je pokazivao na dvostruku dugu koja se pojavila iza nas te sam u šali dao proglas: samo da se zna da mi ne dolazimo s jednom dugom nego s dvije.

Dok sam govorio gledao sa u mušku osobu koja je stajala na kraju ulaznog hodnika kuće, bio je to Dragiša. Sjeli smo za stol i počeli razgovarati. Dragiša je sjeo do mene i pitao me: ”kako živiš prijatelju,” na što sam mu ja odgovorio: kako sijem tako i žanjem, na što je on odgovorio: ”to je teško.” Razgovor se nastavio u pravcu Biblije i Boga. Dragiša je zastupao Bibliju i Isusa Krista, a ja i Roman svakog ispravnog čovjeka bez obzira na religiju. Tijekom razgovora vidio sam da Josip klima na sve što Dragiša govori, i vidio sam u njegovim očima čudan sjaj te sam pomislio, možda se drogira, ili je to neka sekta. Sve sam više uviđao da čovjek do mene nema ono što sam vidio na ljudima s kojima sam bio u svakodnevnoj komunikaciji-pokvarenost, te me je obgrlio ugodan val topline. Razgovor se bližio kraju, svi smo zastupali svoje stavove, ali ostao mi je dubok utisak. Srdačno smo se pozdravili, te nam je Dragiša rekao: ”Josip vam ima nešto za reći.”

Nakon odlaska od Dragiše provezli smo se po Krapini a Josip se srdačno pozdravljao s nama nepoznatim ljudima.

Dok smo ga čekali kod kombija Roman i ja smo pokušavali shvatiti u kakvu je to priču Josip uspio upasti? Napokon, kada je Josip pozdravio sve te ljude u Krapini krenuli smo prema tati u Zlatar Bistricu, a Josip je krenuo sa svjedočanstvom, te nam je pričao kako je čuo za evanđelje i kako se je pokajao za svoje grijehe, nakon čeka je doživio oproštenje grijeha. Tokom njegovog svjedočenja ja sam osjetio kako mi se srce intenzivno puni ljubavlju i toplinom i rekao: TI SI MOJ BRAT I JA TI VJERUJEM. To neće tu stati! To sam izgovorio iz razloga, što je njegovo svjedočenje bilo popraćeno mojim spasenjem i promjenom u meni i mom srcu te sam trenutačno shvatio da je to istina, Božja istina i da se ona ne može ničime zaustaviti.

Roman je komentirao da nije on baš s tim kršćanstvom načistu, ali ja sam odgovorio sav pod dojmom promjene u meni koja se desila: Biblija je čvrst oslonac, te me je Roman s čuđenjem pogledao uočavajući veliku promjenu na meni.

Uvidio sam u njegovom pogledu na mene nakon te izjave, da je ta izjava izrazito djelovala na njega te da je bio u svojevrsnom šoku na tako veliku promjenu u tako kratkom vremenu. U Zlatar Bistrici, kod tate, svi smo se okupili oko kamina, sjedili na panjevima. Uvidio sam da se tata nalazi na vagi zbog novo nastale situacije s Josipom. Rekao sam mu: ”Tata zar ne vidiš da se dešava Božja milost.”

Proveli smo prekrasno vrijeme zajedno, Josip je čitao Bibliju i komentirao, atmosfera je bila posebna, kao da su tri Božića. Bilo je prekrasno sjediti u kući bez parketa oko kamina, na tvrdim panjevima, to je za nas bilo najljepše mjesto na svijetu.

Po dolasku kući cijelo vrijeme sam mislio o Isusu Kristu, pokajao se, i tri noći imao čitanje Biblije u snu. Tokom druge večeri probudio sam se po noći i osjećao kao da je u meni deset sunaca. A treću noć (kao da mi se izravno) u snu obratio Isus i rekao: “JA SAM PUT, ISTINA I ŽIVOT.” Nakon te večeri, znao sam da moj život nakon ovih dešavanja više nikada neće biti isti. Međutim, sada slijedi moj…,

Život u Kristu

Cijelo vrijeme nakon povratka u Zagreb Roman i  ja pričali smo samo o Bogu i razgovarali o promjeni u nama koja je nastupila. Pokušavali smo opisati mir koji smo dobili, i svaki dan iznova čudili se nastaloj promjeni u nama i pitali se, je li to za stalno ili će to proći?

Svako jutro otvarao sam oči i prva misao uvijek mi je bila Isus Krist. Ispitivao sam se imam li još uvijek mir, jer sam dan prije toga potajno strahovao da ću ga izgubiti. To nešto najljepše što sam dobio u životu, nisam znao kako da to zadržim i; ima li to rok trajanja? S vremenom sam shvatio da je to trajan dar od Boga i da ga neću izgubiti.

Tri tjedna nakon dolaska u Zagreb često sam razmišljao o Dragiši i znao da ću doći u crkvu zadnji dan njegovog boravka u Krapini. Josip me je informirao o terminu te sam prvi puta došao u Baptističku crkvu Emanuel u Krapini. Stajao sam pred crkvom i nisam htio nepozvan ući. Brat Josip je malo kasnio, upitao sam ga; smijem li ući? Na što je on odgovorio: “Slobodno uđi na najsigurnijem si mjestu na svijetu,” te sam ga naravno pričekao. Ušli smo zajedno. Bio je to prekrasan dan, došao sam u zajednicu gdje su bili svi kao i ja, osjećao sam da svi imaju isti dar od Boga koji je bio u svima nama, te sam imao želju zagrliti svaku spašenu osobu.

Kad je Dragiša došao za propovjedaonicu svi smo plakali, kao da smo jedno, nije bilo dosta maramica. Nakon završetka svi smo imali prekrasno zajedništvo. Tata, Josip, Dragiša i ja nismo se mogli odvojiti jedni od drugih stalno smo bili zagrljeni. Osjetio sam strašnu povezanost sa Dragišom i potpunosti sam bio svjestan gdje ide te mi je Bog stavio u srce da mu pomognem, kako bi sigurno startao u širenju evanđelja u Srbiji. Kada sam odlučio uplati Dragiši donaciju već kod same odluke u firmu su se počele slijevati uplata za uplatom, taj dan prodali smo rekordan broj narudžbi. Bog me je nagradio za milosrđe ljubavi koje sam pokazao Dragiši.

Nakon svih tih događanja bilo je i teških situacija, imali smo Farmaceute stranke koje su nam otkazale veliku narudžbu i morali smo im isplatiti povrat sredstava za već naručenu i plaćenu robu. Radilo se o velikom iznosu i upravo smo toliko imali na računu, i još velikih obveza za koje nismo imali sredstava, tako da nas je taj povrat financijski dotukao. Bilo je jako teško stajati na nogama u toga jutra kada sam objasnio Romanu u kakvoj smo situaciji, na što me je on pitao: ”da li se moram zabrinuti,” te sam mu ja odgovorio da ne mora, i rekao: do sada nas je Bog čuvao, bude i dalje.

U roku od nekoliko sati Bog je u svojoj providnosti i vjernosti posložio naše financije. Evo danas nakon svih tih burnih dešavanja živim kršćansku realnost spašenog čovjeka, te je za mene to jedina realnost. Svaki dan gledam kako Bog djeluje kroz mene, nadahnjuje moje razgovore o njemu u svjedočenju drugima ljudima, uslišava moje molitve, nadograđuje me, suobličava me, učvršćuje me u vjeri i spašava ljude oko mene. Naučio me je moliti i primio me pred svoje prijestolje, te s radošću idem pred njega svaki dan, donoseći sve vas u molitvi pred njega. Radujem se svakom susretu sa drugim ljudima posebno sa spašenom braćom i sestrama. Istinski vjerujem u našeg spasitelja Isusa Krista. U Božjoj riječi dobivam svakodnevnu hranu te se moje srce posebno veseli kada je čitam. Živim puninu Radosne vijesti koju je Bog dizajnirao za nas kako bi mu se u njegovoj Božanskoj milosti po žrtvi Isusa Krista mogli vratiti, duhovno oživjeti, biti njegova djeca koju s radošću prima pred svoje prijestolje, te nas spremno očekuje nakon svršetka našeg zemaljskog života.

Hvali ti Oče naš vječna ti hvala i slava u sve vjeke vjekova.

AMEN!

Veljača,2014. Zagreb

IŠ

”A svima koji ga primiše dade vlast da postanu djeca Božja.” Ivan 1,12.

Od malena sam volio ići u crkvu, volio sam nedjeljnu školu, kasnije vjeronauk te bogosluženja jer sam tamo imao prijatelja – društvo s kojima sam se igrao, glumio u raznim skečevima koje smo pripremali za posebna događanja. S tim društvom sam se družio i izvan crkve i s njima najviše gradio prijateljstvo. To što sam imao najbolje prijatelje iz crkve mene kao dijete, a kasnije i mladu osobu nije privlačio svijet i druženje sa svijetom jer sam kao mali počeo uviđati da postoje razlike između crkve u koju sam ja išao i crkve u koju su išli moji kolege iz razreda. Oni su slobodno činili što su htjeli, a mene se učilo da se to ne radi tako, i zato sam bio „drugačiji“ u njihovim očima zbog moje pozadine te sam ponekad bio izrugivan zbog toga, i ne dobro došao u njihovo društvo. U meni je kroz to još više rasla ta neprivlačnost, odbojnost prema više bi rekao ljudima iz svijeta nego onome što svijet nudi. Ali ja sam imao svoje društvo u crkvi s kojima sam odrastao, i uživao sam u igri s njima i raznim aktivnostima koje smo pripremali zajedno, stvarno sam to volio i znao sam da u crkvi imam prijatelje koji me prihvaćaju. Izgledao sam kao sretno dijete no nije baš bilo tako. Bio sam agresivan i to se najviše vidjelo u odnosu s kolegama iz škole s kojima ionako nisam bio najbolji. Ta agresivnost u meni je budila želju da se tučem s drugima te sam namjerno izazivao druge da bih ja dobio batine, a time imao prilike da i ja pokažem što znam. Kao što sam rekao, ljudi u svijetu mi nisu bili toliko privlačni da bih se s njima družio, no ne i prljavi užitci koje svijet nudi. Tako sam u razdoblju, negdje krajem osnovne škole i početka srednje zaglibio u svijet pornografije. Vidio sam da su to nekad znali gledati dečki u razredu te sam i ja onako znatiželjno to gledao, no više potajno jer ja navodno nisam bio kao oni i nisam radio takve stvari. Saznao sam da ja to mogu sam naći kod kuće na računalu te sam i doma to gledao kad nikog nije bilo da me vidi. U dubini mene nisam bio zadovoljan, a slušajući propovijedi na bogoslužjima o smrti i vječnosti u meni je raso strah i nemir jer nisam znao što mene osobno očekuje poslije smrti. S druge strane sam znao što trebam učiniti da bih imao vječni život kojeg daje Isus, ali bio sam vrlo tvrda osoba ne spremna na promjenu. No zbog toga jer nisam bio zadovoljan sam sa sobom u dubini sam želio da se nešto promijeni. I da, ta promjena došla je godine 2006. s mojih petnaest godina kad su jedan četvrtak na molitvenom navečer četiri osobe podijelile svoja svjedočanstava o tome kako su prihvatile Isusa u svoje živote i promjeni koja je nastala. Te osobe su bile moje društvo iz crkve s kojima sam odrastao i to mlađe od mene. Kad sam slušao njih kako je jednostavno prihvatiti Isusa kao osobnog spasitelja i koja promjena dolazi, pitao sam se u sebi: pa što ja čekam? Ako je to doista tako zašto ja to ne bih učinio. Ako je Isus njih promijenio i dao im taj mir i zadovoljstvo koje sam ja želio, pa on to može dati i meni, no znao sam da ja trebam prije svega priznati svoj grijeh i tražiti oproštenje grijeha da bi Isus ušao u moj život i počeo ga mijenjati. I tako kad sam došao kući u molitvi sam plakao zbog svojih grijeha kojih sam bio svjestan i tražio Božje oproštenje te molio Isusa da uđe u moj život i da ga promijeni. Bila je to predivna večer u mom životu jer od onda ništa nije ostalo isto. Sutradan ujutro me naš omladinski vođa pozvao k sebi na razgovor, mislim kao da je znao što se dogodilo, pitao me gdje ja stojim u mom životu te sam mu podijelio što se sinoć dogodilo u meni. Kad sam došao kući podijelio sam to isto s roditeljima. Uskoro sam nakon toga zajedno s, tada svojom braćom i sestrama u Kristu koji su dali svoja svjedočanstva onaj četvrtak, bio kršten. Isus je doista počeo mijenjati moj život. Nije se sve promijenilo u trenu, ali grijeh u mom životu postao je odbojan i mrzak te je počela borba u meni između duha i tijela. Tada sam znao da gledanje pornografije jeste grijeh i molio sam se Bogu da me oslobodi od toga, isto tako i agresivnosti, te sam nekako sve više počeo uviđati koliko sam daleko od Božjih standarda za život. No sve ono što sam prije znao iz Biblije to je postajala stvarnost i sve je više utjecalo na moje misli, srce i volju te sam sve više htio biti blizu Boga. Kad sam bio ta duhovna beba zbog borbi s grijehom koje su se vodile u meni i mojih padova te svijesti kako sam daleko od Božjih standarda u mojim mislima su se javljale sumnje u pogledu sigurnosti spasenja. U vezi toga sam Bog je intervenirao svojom rječju kad sam jednom slušao poruku o tome kako možemo biti sigurni u Božju ljubav koju ima prema svojoj djeci, ta riječ bila je iz poslanice Rimljanima 5:8-9 koja kaže: „ali Bog pokaza svoju ljubav prema nama time što je Krist, dok smo još bili grešnici, umro za nas. Koliko će nas sigurnije spasiti od srdžbe sada kad smo već opravdani njegovom krvi.“ To me je podiglo i u tome sam još više upoznao tu Božju ljubav koju je iskazao u žrtvi Isusa za mene. U tim mislima i vjeri u to koliko je Boga koštalo moje spasenje, moj novi život je još više oživio. Tako sam uz Božju pomoć ali doista samo njegovu pomoć oslobođen od potrebe za gledanjem pornografije, agresivnost prema kolegama iz razreda nestala je, a u meni je rasla želja da i oni upoznaju Isusa kao svog Spasitelja te sam im počeo svjedočiti o Njemu. Iz onog nezadovoljstva u mom životu sada vlada pravi smisao jer znam zbog čega sam stvoren, koja je moja svrha u životu. Ta svrha je da kroz svoj život proslavim Boga i želim da Božja slava bude očita u meni. Počelo me sve više zanimati što Biblija govori, što se to sve nalazi u njoj. Moj pogled na svijet i ljude se kroz čitanje Biblije također mijenjao, te sam počeo zauzimati biblijske stavove. Zahvalan sam što je Bog koristio razne događaje i situacije, one lijepe, a i one teške da bi učvrstio moju vjeru u njega. Moj život sada je drugačiji i Bogu sam zahvalan na tome. Ali život s Isusom nije život bez problema, bez kušnji, bez padova, bez izazova, bez grijeha i toga sam svjestan jer i sam prolazim kroz sve to. No, nema veće radosti kroz to prolaziti s pouzdanjem u istinskoj vjeri u Boga i Njegovu riječ, jer On je taj koji meni daje rješenje, pobjedu, nadu, snagu za SVE, i u SVEMU kroz što prolazim u životu. Za mene biti kršćanin znači imati živi odnos sa živim Bogom Isusom Kristom koji je samoga sebe predao za mene, grješnog pokvarenog čovjeka. On koji je svet i pravedan te u toj spoznaji želim svakoga dana težiti biti Njemu sličan.

AMEN!

IM

Sjećam se da sam voljela odlaziti u crkvu, ali moram priznati da – premda sam odlazila u crkvu, uvijek mi se činila nekako ‘hladna’, nešto mi je nedostajalo u njoj..

Kada su se u naše susjedstvo, doselili novi susjedi iz Amerike (Walter i Sanja), po prvi puta sam čula za ovu kršćansku zajednicu. Pozvana od njih da posjetim zajednicu, posjetila sam je. Odmah mi se svidjela. U njoj je vladao mir i ljubav, te toplina koje do tada u crkvi nisam spoznala. Radost se osjetila u zraku. Tada sam po prvi puta uzela Bibliju u ruke i doslovce se njome služila, tokom službe. To mi je bilo fascinantno. Do tada sam to gledala samo na filmovima . Nastavila sam malo pomalo dolaziti u zajednicu, te počela čitati Bibliju. Čitajući je, otkrivala sam nove spoznaje o Bogu i Njegovom Sinu. U meni je sve više rasla spoznaja, da je ovo prava crkva koja štuje Boga. Sve sam više pohađala službe i osjetila da me Bog zove u svoju blizinu. Tako sam se , na jednom ljetnom kampu obratila,barem sam tako mislila. Ja sam bila oduševljena, no kad sam rekla svojima, njima se to nikako nije svidjelo. Do tada im je bilo svejedno što pohađam zajednicu, no otada to više nisu odobravali. Bila sam ustrajna da se i pokrstim. Pritisci s njihove strane su rasli sve više i više, te sam se počela kolebati oko odluke. Počela sam se bojati i postajala sve nesigurnija. Umjesto da se okrenem Bogu, sada sam bježala od Njega..dok na kraju nisam odustala. Bila je to za mene najgora, osobna odluka koju sam donijela u životu. Znala sam to. Znala sam da sam razočarala Gospodina. Stalno mi je iskakao u glavi stih iz Mt .10:37 ( Tko voli oca ili majku više nego mene, nije me dostojan; i tko voli sina ili kćer više nego mene, nije me dostojan. ) Taj stih i strah od njega pratio me. Mislila sam da mi On to nikada neće oprostiti. Povukla sam se skroz u sebe. Duhovno sam tonula sve dublje i dublje. Više nisam mogla ni otvoriti Bibliju. Sada kada gledam na taj period života,pitam se kako sam uopće funkcionirala. S godinama sam tako rasla u sve većoj osobnoj nesigurnosti u svemu. Bol koja me dodatno bacila u očaj, bila je iznenadna smrt oca. Shrvana,nisam se imala kome obratiti. Znala sam da ću utjehu, koja mi je bila prijeko potrebna, pronaći jedino u Božjoj riječi. Počela sam se moliti i tražiti Gospodina. Ponovno sam počela čitati Bibliju. Tako je vrijeme prolazilo i spletom okolnosti, Gospodin je u moj život poslao Magdu. Sprijateljivši se s njom, imala sam kraj sebe osobu kojoj sam se mogla povjeriti. Pozvala me da ponovno dođem u crkvu. Nakon poziva trebalo mi je vremena da skupim hrabrosti i dođem. Tako sam skupivši hrabrosti otišla. Malo pomalo počela sam ponovno odlaziti na službe. Bila sam svjesna da mi je Gospodin dao iznova drugu šansu. Sada su unutarnje borbe u meni počele biti sve glasnije, sve snažnije i nisam ih više mogla ignorirati. To je sve bilo Gospodinovo djelo. Počela sam se pitati što me priječi da dođem Gospodinu, da mu se potpunu predam, da bacim na NJ svu svoju bol ?! Odgovor na to pitanje dao mi je Gospodin kroz poruku pastora M.H. Poruka je bila o novom stvoru u Kristu. ( Jer u Kristu Isusu niti što vrijedi obrezanje niti neobrezanje, nego – novo stvorenje. Posl. Gal. 6:15 ) . TO JE BILO TO !! Gospodin je otvorio moje srce. Htjela sam biti novi stvor, prekinuti sve unutarnje borbe i nemire, te odlučila nakon službe razgovarati s pastorom. U razgovoru sam dobila sve potrebne odgovore na pitanja koje nisam ni znala postaviti te sam u molitvi zamolila oproštenje grijeha od Gospodina i Njemu se potpuno predala. Vjerujem da je Gospodin prihvatio moje pokajanje, jer od tada imam mir i radost u srcu Svaki dan je novi dan, ispunjen mojom zahvalnosti Njemu i njegovoj milosti, vjernosti i ljubavi za mene .

Ovaj puta kada sam rekla obitelji za obraćenje, reakcija je bila potpuno drugačija, majka je reagirala na posve drugačiji način od kojeg sam očekivala, prihvatila je moju odluku bez ikakvih prigovora.

Te nedjelje, 12. Svibnja htjela sam skakati od veselja i blagoslova kojima me moj Spasitelj obasipao. Njegova ljubav za mene ne prestaje, nego raste iz dana u dan. Konačno sa sigurnošću mogu reći da sam pronašla mir i odmor duši svojoj.

Svibanj,2013.

RP

Redovno sam pohađao nedjeljnu školu i svakog ljeta odlazio na biblijske kampove. Sjećam se mnogobrojnih trenutaka kada sam čuo Božje evanđelje milosti o Isusu Kristu. Slušajući ove istine od malih nogu znao sam da je Bog moj Stvoritelj i da sam njemu odgovoran. No, zbog Božjeg savršenstva i svetosti, a zbog moje vlastite grešnosti, nisam mogao imati odnos s njim bez njegove pomoći. Stoga, znao sam da trebam Spasitelja i da ne mogu ništa učiniti kako bih se sam spasio. Nikada nisam sumnjao da je Isus Krist Bog u tijelu koji je došao na zemlju patiti i umrijeti. Znao sam, još kao malo dijete, da je uzeo na sebe kaznu koju sam ja zaslužio zbog svojih grijeha. Isto tako, znao sam i da je vjera u njegovu zamjensku smrt jedini način kako mogu biti spašen i u miru s Bogom. Budući da sam od malena učen da je Isus Krist pobijedio grijeh i smrt, time što je uskrsnut od mrtvih, to je bila činjenica s kojom se nikada nisam hrvao. Ne mogu reći da znam točan datum i vrijeme kada sam bio spašen ali vjerujem da mi je Bog vrlo rano u životu otvorio oči za ove istine. Znam da mi je dao vjeru samo u Isusa potrebnu za spasenje te da ga mogu slijediti kao svog Kralja i Gospodina. Dao mi je vječni život i osigurao način na koji mogu imati osoban odnos s njime. Od kada me Bog spasio trudim se živjeti u poslušnosti njegovoj riječi i nastojim da moj život kojeg mi je dao bude njemu na slavu. To ne znači da se nisam borio s poslušnošću. Često je to bio slučaj, a i danas se događa. U trenucima kada sam odabrao činiti ono za što sam znao da nije po volji Isusa Krista ili kada nisam učinio ono što njemu donosi slavu, Duh Sveti me uvijek suočavao s istinom Božje riječi i s vremenom me doveo nazad u čvrst hod s Kristom. Dok je ovo često puta bio, i još uvijek jeste bolan proces, zahvalan sam za djelovanje Duha Svetoga u uvjeravanju glede grijeha i procesu posvećenja.

Naročito sam zahvalan da me Gospodin smatrao vjernim, nadarenim i spremnim te me pozvao u punovremenu službu. Od početka svog školovanja za tu službu imao sam želju služiti Bogu u nekoj stranoj zemlji, opremajući i osposobljavajući druge muškarce da bi oni dalje mogli činiti isto to s ljudima iz svoje sredine. Isprva sam mislio da ću raditi u zemljama bivšeg Sovjetskog saveza. No, kako je moje studiranja napredovalo sve sam se više upoznavao s potrebama crkve u Hrvatskoj. Naša nas je crkva iz Amerike poslala ovdje kako bismo služili u ovoj prekrasnoj zemlji. Kad smo posjetili Hrvatsku, Bog je, meni i mojoj ženi Nini, dao veliku želju za uključivanjem u ovu službu. U Krapini živimo već deset godina i Bog nas je blagoslovio s tri prekrasne kćeri, Gracie, Gaby i Katy. Svo ovo vrijeme, Bog je bio vjeran baš kao i svakoj generaciji prije nas (Ps 22,4-5; Iz 25,1) i nismo bili razočarani. Osobno, dok se molim njemu, tražim njegovu riječ, živim na njegovu slavu i naviještam njegovu istinu, rastem u posvećenju i uživam u osobnom odnosu sa svojim Gospodinom. Isus Krist je meni sve (Kološanima 1,13-23).

mr. Kristian Brackett

On nas istrgnu iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo svoga ljubljenog Sina, u kome imamo otkupljenje, oproštenje grijeha.
Kološanima 1,13-14

Životni ciljevi ti nisu ispunjeni, a vjerojatno nikada neće ni biti. Tako sam se osjećao i ja do (davne) 1963. godine. Nisi sam ili sama. Svi ljudi prolaze kroz slična iskustva. Ova četiri pridjeva u naslovu opisuju milijune ljudi diljem svijeta, a posebno mlade. Naš svijet nije se promijenio na bolje, nego nažalost na gore. Baš zbog toga te pozivam da pročitaš moju životnu priču, koja možda do neke mjere opisuje i tvoj život, dakako na jedan drugi način, ali… sve se to svodi na isto, zar ne?

Moj bijeg i moje nadanje. Duševna kriza u koju sam upao u talijanskom logoru grada Trsta 1960. odigrala je za mene odlučujuću bitku u potrazi za smislom života. Tada sam naime imao svega sedamnaest godina. Na nagovor moga godinu dana starijeg prijatelja Laca, odlučio sam pobjeći iz komunističke Jugoslavije u slobodni svijet. Napustio sam roditeljski dom, prijatelje, srednju školu, svijet koji sam poznavao. Odjednom sam se našao u stranoj sredini u kojoj se nisam znao najbolje snaći. Međutim, moj prvi susret sa slobodnim svijetom zapravo je završio logorom punim ljudi koji su poput mene težili za slobodom izvan represivnog društvenog uređenja. Veliki postotak izbjeglica bili su uglavnom mladi ljudi. Svima nam je jedno bilo zajedničko: htjeli smo da nas prihvate Amerika, Kanada ili Australija, gospodarski najbogatije zemlje svijeta. Svi smo sanjali o bogatstvu i slavi. Utjecaj Hollywooda putem filmova na sve nas bio je enorman, te je za sve nas postao snažnim magnetom, nepoznatog i boljeg svijeta, od onog koji smo mi poznavali.

Moje zle slutnje. U logoru mi je sve bilo potpuno strano. Moj hendikep je bio i nepoznavanje talijanskog jezika. U novoj surovoj sredini nisam nikoga poznavao, a čak sam otkrio da nedovoljno poznajem mojeg prijatelja Laca koji je u logoru pokazao svoje pravo lice. Osjećao sam se izgubljenim, usamljenim, napuštenim i očajnim. Osjećaj gubitka identiteta bio je nevjerojatan. Nitko me nije razumio, niti mi pružio ruku ohrabrenja. Bio sam tjeskoban; nesigurnost i neobećavajuća budućnost snažno su me pritiskale, razmišljanja i zabrinutost oko premještaja proganjali su me.

Moj neželjeni povratak. Tršćanski izbjeglički logor svaki se dan sve više punio ljudima ambicija sličnih mojima. Svi logoraši čekali su trenutak odlaska u prekomorske zemlje. Nažalost, moj san nije dosanjan. Slobodni svijet za mene mlađarca postao je fatamorganom. U logoru sam čekao moju (zlu) sudbinu puna dva mjeseca. Jedne noći u dva sata ujutro došla je horda talijanskih karabinjera i policajaca i odvela nas bez pitanja do granice s Jugoslavijom i u stilu velikodušnih zapadnjaka izručila nas njihovim Jugo-kolegama. Jugo-milicajci objeručke su nas prihvatili, jer je »ulov« bio pozamašan. Umjesto da sam poslan u slobodni svijet, zemlju mojih snova, dogodilo se ono čega sam se plašio, nakon puna dva mjeseca čekanja: zajedno sa stotinama drugih nesretnih izbjeglica vraćen sam natrag jugoslavenskim milicajcima. Završio sam u zatvorima Slovenije i Hrvatske. Moja bojazan od nepoznatog još više mi je utjerala strah u kosti u pogledu onoga što bi mi se moglo dogoditi poslije povratka.

Moja razočaranja. Od trenutka prisilnog povratka i neostvarenog sna doživio sam mnoga poniženja i razočaranja. No, zahvaljujem Bogu da se moj život uskoro normalizirao. Zahvaljujući nepunoljetnosti, proveo sam samo dva mjeseca u zatvorima www.scx.hu www.wikipedia.org2 Slovenije i Hrvatske. Bilo mi je teško vratiti se u školu koju sam napustio. Po povratku sam pokrpao veze sa svima s kojima sam prekinuo komunikaciju, budući da iz logora nisam želio nikome pisati, da im ne stvorim neugodnosti s vlastima. Nekoliko godina poslije tih, za mene nepoželjnih, događaja, poput svih drugih vojnih obveznika morao sam na odsluženje vojne službe, koju sam iz dna duše mrzio. U vojsci sam teško podnosio željeznu disciplinu, jer je bila ustrojena na nehumanim osnovama. Politika zapadnih zemalja je na vojnopolitičkoj nastavi bila prikazivana kao imperijalistička, osvajačka i gramziva. Cilj takve propagande bio je da se u svijesti svih naših vojnika stvori osjećaj mržnje i neprijateljstva prema zapadnim demokratskim zemljama. Od samog ulaska u vojne postrojbe, komunistička mašinerija sa svojom bolesnom propagandom izrijekom je komunicirala svima nama da su zapadne zemlje neprijateljice sloboda i općeljudskog boljitka.

Moj stvarni problem. Komunistički politički i vojni stratezi stalno su nam filali pamet općepoznatim tvrdnjama da oni moraju za nas misliti, jer smo mi nesposobni lučiti i odlučiti što je (naj)bolje za naše opće dobro. Pošto je u komunističkom ustroju država vlasnica svega, onda je i svaki pojedinac njezino vlasništvo. U takvom okruženju gotovo je svaki čovjek izgubio svoj pravi image (osobnost), te sam se na trenutke osjećao još jadnije nego u talijanskom logoru. K tome, umjesto u avijaciju, državna komanda je odlučila premjestiti me u pješadiju, rod vojske koji je svaki vojnik izbjegavao »kao vrag tamjan«. Međutim, moja prekomanda u pješadiju bila mi je određena radi mojega civilnog »neposluha«, neoprostivog bježanja preko granice i blaćenja »atraktivne« komunistički vođene države. No, nije samo komunistička vlast bila kriva za moje bijedno duševno stanje. Za osjećaj izgubljenosti, očaja, usamljenosti i napuštenosti nisu bili krivi samo talijanski karabinjeri ili Jugo-milicajci ili komunisti. Oni su doduše doprinijeli mojemu duhovnom nesretluku. Međutim, moj stvarni problem je bio mnogo dublje naravi, onaj isti koji je zajednički problem cijeloga svijeta, to jest, svih ljudi. Taj problem se u Svetome pismu zove grijeh. U poslanici Rimljanima apostol Pavao je napisao: »Svi su sagriješili i lišeni su Božje slave« (Rim 3:23). Iako nisam imao nikakva saznanja o Svetome pismu do moje dvadeset prve godine života, znao sam da duboko u duši nešto sa mnom nije u redu, da mi nešto fali, a nisam ni u snu znao što je to. Naime, nedostajala mi je najvažnija komponenta života: osobni odnos s Bogom. On uopće nije postojao. O Bogu nisam ništa znao, nitko mi do tada nije o njemu govorio, niti mi je tko preporučio neku knjigu u kojoj bih mogao saznati o tome za čovjeka najvažnijem Biću. Kasnije sam, hvala Bogu, saznao da me je grijeh odvojio od Boga.

Moje krivo proživljeno okruženje. Od kad znam za sebe želio sam slušati i saznati mnogo toga o Bogu. Moram priznati da nisam bio uopće siguran da On postoji. O njemu sam, nažalost, samo mnogo čuo u psovkama. Gotovo svi ljudi koji su me okruživali hulili su na Njega, na Isusa, Mariju, sve svece, na nebo…. Bog je doista u njihovim očima bio dežurni krivac za sve njihove propuste, promašaje, svu nesreću, sve zlo, pa čak i kada je ljudima u životu išlo dobro oni su ga psovali, a time su potvrđivali tezu da su moji susjedi, prijatelji i rođaci permanentno nezadovoljni Bogom, u koga su tvrdili da (ne)vjeruju. No, stalno im je bio na zlu jeziku bez ikakva razloga. Jedni su ga kleli, jer nisu vjerovali da postoji, iako mi nije jasno kako se može psovati nekoga ili nešto što ne postoji, a drugi što su vjerovali da postoji, ali su na taj način svojim riječima i stavovima pokazivali da bi bili sretniji da ne postoji. Stravično!

Nisam se mogao oteti dojmu da je takvo ponašanje tih tobožnjih kršćana, a u to vrijeme i »vjerujućih« komunista oko mene, bilo na mjestu. Ljudi su u tim svojim prostotama opravdavali psovanje, pod izgovorom da moraju »kleti« – psovati, pogotovo kada im stvari ne idu kako su oni zamislili. Taj ogavni grijeh koji je Bog uvijek teško sankcionirao nalazi(o) se u ljudskim srcima. Zato su svi oni odvojeni od Boga, a sve te gadosti iz njih govori sam vrag. Kako bih onda ja mogao naći put do Boga u takvom okruženju i krivovjerju te krivoživljenju.

Moje unutarnje traženje i čežnje za Bogom. Unatoč činjenici da sam tragao za odgovorima na najtemeljnija životna pitanja, kao, na primjer, postoji li Bog i ima li nešto poslije smrti, ja www.flickr.com3 jednostavno nisam nalazio odgovora. Živio sam poput svih mojih prijatelja i znanaca – kao da Boga nema, a u mojim mladim danima najvažnija životna preokupacija bilo mi je davanje oduška mojim tjelesnim nagonima. Opsesivno sam žudio za plesom, alkoholom i djevojkama te mojim najomiljenijim sportom – nogometom. Čeznuo sam za ispunjenjem mojih najnižih poriva. Sve što sam želio bio je dobar provod, bio sam u punom smislu riječi hedonist. Hvala Bogu, u ono vrijeme mladi ljudi nisu ni čuli za drogu, ali su svejedno bili žrtve raznih odurnih poroka. Hvala Bogu da grijeh nemorala u moje vrijeme nije bio požar kakav je danas. Ipak, žudnja prema suprotnom spolu bio je moj pokušaj da pronađem novi »kontinent« za kojim sam stalno tragao. U moje vrijeme seksualna sloboda se tek rađala. Iskorištavanje djevojaka postajalo je modernim. No, ja sam bio mnogo uspješniji u traženju pravoga zadovoljstva u alkoholu. Bio sam na putu da postanem alkoholičar, međutim, moje obraćenje Gospodinu u dvadeset prvoj godini života (1963.) spriječilo je moj potpuni ponor, iz kojeg se inače sigurno nikada ne bih mogao izvući.

Moj tobožnji život postao je doista pravi život. Davne 1963. godine, drugoga listopada, moj se život potpuno promijenio. Kako se to dogodilo? Na vojnom poligonu u Sremskoj Mitrovici, u osam sati navečer, razgovarao sam s mojim prijateljem. Odjednom me je upitao: »Miško, vjeruješ li u Boga i u Isusa Krista?« Na trenutak sam bio zatečen, a onda sam nakon kratkog razmišljanja odgovorio: »Mislim da ima Boga, ali ja o njemu ništa ne znam.« Tada mi je moj prijatelj veoma kratko, ali sadržajno rekao: »Miško, ako vjeruješ da ima Boga, onda trebaš vjerovati da je on dao svojega vlastitog Sina Isusa Krista da na golgotskom križu umre za tvoje grijehe.« Nisam mistik, ali kada je izgovorio te riječi, s moga je srca pao teški kamen. Naime, bio je to za mene odgovor svih odgovora. Bilo je to za mene najveće životno otkriće. To je bilo ono za čime sam tragao. Moja izgubljenost, usamljenost, napuštenost i očaj u tom su trenutku zauvijek nestali. Moje srce je bilo ispunjeno, postao sam najsretniji čovjek na svijetu. Pronašao sam odgovor na sva duševna pitanja koja su me do tada proganjala i gnjavila. Moji snovi su konačno postali javom. Sva lutanja i traganja za smislom života odjedanput su prestala. A pogotovo kada mi je prijatelj, nakon dva tjedna čekanja, prokrijumčario Novi zavjet u vojnu baraku. On je postao mojim nerazdvojnim prijateljem. U slobodno vrijeme sam čitao, naprosto gutao, sadržaj te najčitanije knjižice na svijetu. Ona je od tada postala mojim životnim suputnikom, te je odredila moj životni smjer. Na stotine stihova naučio sam napamet. Želja za cigaretama i alkoholom, žudnja za plesom i djevojkama jednostavno su nestale. Gospodin je moralno očistio moj život. Postao sam potpuno nov čovjek, baš ono što je rekao apostol Pavao u 2. Korinćanima 5:17: »Dakle, ako je tko u Kristu, on je novi stvor; staro je nestalo, novo je, evo, nastalo.« Zasigurno sam znao da me je Gospodin spasio za vječna vremena, oprostio mi grijehe i da sam postao novi čovjek. Čitajući Božju riječ, saznao sam da sam primio od njega vječni život. Dakle, moj cijeli život je krenuo potpuno drugim smjerom.

I tvoj se život može promijeniti. Ovo je moja životna priča. No, slično iskustvo s Gospodinom možeš imati i ti ako otvoriš svoje srce Gospodinu i uzvjeruješ u njega kao svojega osobnog Spasitelja i Gospodina. Istina je da ćeš se pitati nije li ti Gospodin uzeo sva uživanja svijeta i učinio te vjerskim zatočenikom i fanatikom. Doista ne! Gospodin je rekao u Ivanovu Evanđelju, desetom poglavlju a desetom retku, sljedeće: »Ja sam došao da ovce – (mi spašeni vjernici) imaju život i da ga imaju u izobilju.« Imaš li takav život?

Miško Horvatek