STARIJEŠINE

MIŠKO

deda_edited.jpg

HORVATEK

Izgubljen, usamljen, napušten i očajan. Je li to i tvoje iskustvo ili stanje u kojem se u ovom trenutku nalaziš? Razočaran si jer nemaš uspjeha u ljubavi, možda nisi zaposlen, napustila te djevojka koju si jako volio ili dečko za kojim si »umirala« ili nemaš sve ono što želiš? Životni ciljevi ti nisu ispunjeni, a vjerojatno nikada neće ni biti. Tako sam se osjećao i ja do (davne) 1963. godine. Svi ljudi prolaze kroz slična iskustva. Ova četiri pridjeva u naslovu opisuju milijune ljudi diljem svijeta, a posebno mlade. Naš svijet nije se promijenio na bolje, nego nažalost na gore. Baš zbog toga te pozivam da pročitaš moju životnu priču, koja možda do neke mjere opisuje i tvoj život, dakako na jedan drugi način, ali… sve se to svodi na isto, zar ne?

Moj bijeg i moje nadanje. Duševna kriza u koju sam upao 1960. u talijanskom logoru grada Trsta odigrala je za mene odlučujuću bitku u potrazi za smislom života. Tada sam naime imao svega sedamnaest godina i odlučio pobjeći iz komunističke Jugoslavije u slobodni svijet. Napustio sam roditeljski dom, prijatelje, srednju školu, svijet koji sam poznavao. Odjednom sam se našao u stranoj sredini u kojoj se nisam znao najbolje snaći. Međutim, moj prvi susret sa slobodnim svijetom zapravo je završio logorom punim ljudi koji su poput mene težili za slobodom izvan represivnog društvenog uređenja. Svima nam je jedno bilo zajedničko: htjeli smo da nas prihvate gospodarski najbogatije zemlje svijeta. Svi smo sanjali o bogatstvu, a neki i o slavi.

Moje zle slutnje. U logoru mi je sve bilo potpuno strano. Moj hendikep je bio i nepoznavanje talijanskog jezika. U novoj surovoj sredini nisam nikoga poznavao, a čak sam otkrio da nedovoljno poznajem mojeg prijatelja Laca koji je u logoru pokazao svoje pravo lice. Osjećao sam se izgubljenim, usamljenim, napuštenim i očajnim. Osjećaj gubitka identiteta bio je nevjerojatan. Nitko me nije razumio, niti mi pružio ruku ohrabrenja.

Moj neželjeni povratak. Tršćanski izbjeglički logor svaki se dan sve više punio ljudima ambicija sličnih mojima. Svi logoraši čekali su trenutak odlaska u prekomorske zemlje. Nažalost, moj san nije dosanjan. Slobodni svijet za mene mlađarca postao je fatamorganom. U logoru sam čekao moju (zlu) sudbinu puna dva mjeseca. Jedne noći horda talijanskih karabinjera i policajaca i odvela nas je i predala Jugo-milicajcima, koji su nas objeručke prihvatili. Umjesto da sam poslan u zemlju mojih snova, sa stotinama drugih nesretnih izbjeglica vraćen sam natrag u Jugoslaviju. Završio sam u zatvorima Slovenije i Hrvatske.

Moja razočaranja. Od trenutka prisilnog povratka i neostvarenog sna doživio sam mnoga poniženja i razočaranja. Nekoliko godina poslije tih, za mene nepoželjnih, događaja, poput svih drugih vojnih obveznika morao sam na odsluženje vojne službe, koju sam iz dna duše mrzio. U vojsci sam teško podnosio željeznu disciplinu, jer je bila ustrojena na nehumanim osnovama. Od samog ulaska u vojne postrojbe, komunistička mašinerija sa svojom bolesnom propagandom izrijekom je komunicirala svima nama da su zapadne zemlje neprijateljice sloboda i općeljudskog boljitka.

Moj stvarni problem. U takvom okruženju (u Jugo vojsci) gotovo je svaki vojnik izgubio svoj pravi image (osobnost), te sam se na trenutke osjećao još jadnije nego u talijanskom logoru. K tome, umjesto u avijaciju, državna komanda je odlučila premjestiti me u pješadiju, rod vojske koji je svaki vojnik izbjegavao »kao vrag tamjan«. Međutim, pješadija mi je bila određena radi mojega civilnog »neposluha«, neoprostivog bježanja preko granice. No, nije samo komunistička vlast bila kriva za moje bijedno duševno stanje. Za osjećaj izgubljenosti, očaja, usamljenosti i napuštenosti nisu bili krivi samo komunisti, koji su doprinijeli mojemu duševnom nesretluku, moj stvarni problem bio je mnogo dublje naravi, onaj isti koji je zajednički problem svih ljudi. Taj problem se u Svetome pismu zove grijeh. U poslanici Rimljanima apostol Pavao je napisao: »Svi su sagriješili i lišeni su Božje slave« (Rim 3:23). Ja sam znao da duboko u duši nešto sa mnom nije u redu, a nisam znao što je to. Naime, nedostajala mi je najvažnija komponenta života: osobni odnos s Bogom. O Bogu nisam ništa znao, ipak sam saznao da me je grijeh odvojio od Boga.

Moje krivo proživljeno okruženje. Od kad znam za sebe želio sam slušati i saznati nešto o Bogu. O njemu sam, nažalost, samo mnogo čuo u psovkama. Svi ljudi koji su me okruživali hulili su na Isusa, Mariju, svece, a Bog je u njihovim očima bio dežurni krivac za sve njihove promašaje i svu nesreću, pa čak i kada je ljudima u životu išlo dobro oni su ga psovali. Bog im je bezrazložno bio na zlu jeziku. Nisam se mogao oteti dojmu da je takvo ponašanje  tobožnjih kršćana bilo na mjestu. Ljudi su u tim svojim prostotama opravdavali pod izgovorom da jednostavno moraju »kleti«. Zato su svi oni odvojeni od Boga, a sve te gadosti iz njih govori sam vrag. Kako bih onda ja mogao naći put do Boga u takvom okruženju?

Moje unutarnje traženje i čežnje za Bogom. Unatoč činjenici da sam tragao za odgovorima na najtemeljnija životna pitanja, kao, na primjer, postoji li Bog i ima li nešto poslije smrti, ja jednostavno nisam nalazio odgovora. Živio sam poput svih mojih prijatelja i znanaca kao da Boga nema. U mojoj mladosti najvažnija životna preokupacija bila je davanje oduška tjelesnim nagonima. Opsesivno sam žudio za plesom, alkoholom i djevojkama te mojim najomiljenijim sportom – nogometom. Čeznuo sam za ispunjenjem mojih najnižih poriva. Sve što sam želio bio je dobar provod, bio sam u punom smislu riječi hedonist. Bio sam na putu da postanem alkoholičar, međutim, moje obraćenje Gospodinu u dvadeset prvoj godini života (1963.) spriječilo je moj potpuni ponor, iz kojeg se inače sigurno nikada ne bih mogao izvući.

Moj tobožnji život postao je doista pravi život. 1963. godine moj se život potpuno promijenio. Na vojnom poligonu u Srem. Mitrovici, razgovarao sam s mojim prijateljem. Odjednom me upita: »Miško, vjeruješ li u Boga i u Isusa Krista?« Na trenutak sam bio zatečen, a onda sam nakon kratkog razmišljanja odgovorio: »Mislim da ima Boga, ali ja o njemu ništa ne znam.« Tada mi je kratko, ali sadržajno rekao: »Miško, ako vjeruješ da ima Boga, onda trebaš vjerovati da je on dao svojega vlastitog Sina Isusa Krista da na golgotskom križu umre za tvoje grijehe. To za mene bio odgovor svih odgovora. Bilo je to za mene najveće životno otkriće. Moja izgubljenost, usamljenost, napuštenost i očaj u tom su trenutku zauvijek nestali. Pronašao sam odgovor na duševna i duhovna pitanja koja su me do tada gnjavila. Moji snovi su konačno postali javom. Sva lutanja i traganja za smislom života odjedanput su prestala. Prijatelj mi je prokrijumčario Novi zavjet u vojnu baraku, a on je postao mojim nerazdvojnim prijateljem. U slobodno vrijeme sam ga čitao, a on je postao mojim životnim suputnikom, te je odredio moj životni smjer. Na stotine stihova naučio sam napamet. Gospodin je moralno očistio moj život. Postao sam nov čovjek, kao što je rekao apostol Pavao u 2. Korinćanima 5:17: »Dakle, ako je tko u Kristu, on je novi stvor; staro je nestalo, novo je, evo, nastalo.« Gospodin me je spasio za vječna vremena, oprostio mi grijehe i primio vječni život.

I tvoj se život može promijeniti. Ovo je moja životna priča. No, slično iskustvo s Gospodinom možeš imati i ti ako uzvjeruješ u njega kao svojega osobnog Spasitelja i Gospodina. Istina je da ćeš se pitati nije li ti Gospodin uzeo sva uživanja svijeta i učinio te vjerskim zatočenikom i fanatikom. Doista ne! Gospodin u Ivanovu Evanđelju, desetom poglavlju a desetom retku kaže: »Ja sam došao da ovce imaju život i da ga imaju u izobilju.«

BRACKETT

Kristian Brackett služi uz pastora Miška Horvateka od 1998. godine kada se sa suprugom Ninom preselio u Krapinu. Kris i Nina vjenčali su se 1996. godine kada je on bio student na Master’s Seminary gdje je diplomirao s M.Div. (1996.) i Th.M. (1998). Otkada se preselio u Hrvatsku, Bog je Krisa i Ninu blagoslovio s tri divne kćeri, Gracie (1999.), Gaby (2001.) i Katy (2005.). Raduju se što su sve tri djevojčice iskazale svoju vjeru u Krista krštenjem u tinejdžerskim godinama. Uz službu starješine Baptističke crkve Emanuel u Krapini, Kris je i prodekan Teološko-biblijske akademije kojoj je domaćin Baptistička Crkva Emanuel.

Kris uživa poučavati vjernike kako učinkovito čitati Bibliju radi vlastite izgradnje te proučavati Bibliju i komunicirati njezine istine za izgradnju crkve. Također je imao priliku pohađati Southern Baptist Theological Seminary i raditi (D.Min., 2018.) gdje je napisao tezu o praktičnim primjenama čovječanstva Isusa Krista. Dva njegova omiljena stiha uključuju, 2. Petrova 1,19, „I tako imamo još čvršću proročku riječ. Dobro činite što pazite na nju kao na svjetiljku što svijetli na mračnom mjestu sve dok dan ne osvane i Danica se ne pomoli u srcima vašim.“ I 2. Korinćanima 3,18, „A mi svi koji su otkrivenim licem slavu Gospodnju kao u zrcalu gledamo , u isti se lik preobražavamo iz slave u slavu, kao od Gospodnjeg Duha.“

crkva (6 of 7).jpg

Odrastao sam u kršćanskom domu u Flinstone, Georgiji. Moja je obitelj odlazila u baptističku crkvu gdje se propovijedalo evanđelje. Redovno sam pohađao nedjeljnu školu i svakog ljeta odlazio na biblijske kampove. Sjećam se mnogobrojnih trenutaka kada sam čuo Božje evanđelje milosti o Isusu Kristu. Slušajući ove istine od malih nogu znao sam da je Bog moj Stvoritelj i da sam njemu odgovoran. No, zbog Božjeg savršenstva i svetosti, a zbog moje vlastite grešnosti, nisam mogao imati odnos s njim bez njegove pomoći. Stoga, znao sam da trebam Spasitelja i da ne mogu ništa učiniti kako bih se sam spasio. Nikada nisam sumnjao da je Isus Krist Bog u tijelu koji je došao na zemlju patiti i umrijeti. Znao sam, još kao malo dijete, da je uzeo na sebe kaznu koju sam ja zaslužio zbog svojih grijeha. Isto tako, znao sam i da je vjera u njegovu zamjensku smrt jedini način kako mogu biti spašen i u miru s Bogom. Budući da sam od malena učen da je Isus Krist pobijedio grijeh i smrt, time što je uskrsnut od mrtvih, to je bila činjenica s kojom se nikada nisam hrvao. Ne mogu reći da znam točan datum i vrijeme kada sam bio spašen ali vjerujem da mi je Bog vrlo rano u životu otvorio oči za ove istine. Znam da mi je dao vjeru samo u Isusa potrebnu za spasenje te da ga mogu slijediti kao svog Kralja i Gospodina. Dao mi je vječni život i osigurao način na koji mogu imati osoban odnos s njime. Od kada me Bog spasio trudim se živjeti u poslušnosti njegovoj riječi i nastojim da život koji mi je dao bude njemu na slavu. To ne znači da se nisam borio s poslušnošću. Često je to bio slučaj, a i danas se događa. U trenucima kada sam odabrao činiti ono za što sam znao da nije po volji Isusa Krista ili kada nisam učinio ono što njemu donosi slavu, Duh Sveti me uvijek suočavao s istinom Božje riječi i s vremenom me doveo nazad u čvrst hod s Kristom. Dok je ovo često puta bio, i još uvijek jeste bolan proces, zahvalan sam za djelovanje Duha Svetoga u uvjeravanju glede grijeha i procesu posvećenja.

Naročito sam zahvalan da me Gospodin smatrao vjernim, nadarenim i spremnim te me pozvao u punovremenu službu. Od početka svog školovanja za tu službu imao sam želju služiti Bogu u nekoj stranoj zemlji, opremajući i osposobljavajući druge muškarce da bi oni dalje mogli činiti isto to s ljudima iz svoje sredine. Isprva sam mislio da ću raditi u zemljama bivšeg Sovjetskog saveza. No, kako je moje studiranja napredovalo sve sam se više upoznavao s potrebama crkve u Hrvatskoj. Naša nas je crkva iz Amerike poslala ovdje kako bismo služili u ovoj prekrasnoj zemlji. Kad smo posjetili Hrvatsku, Bog je, meni i mojoj ženi Nini, dao veliku želju za uključivanjem u ovu službu. U Krapini živimo već 23 godina i Bog nas je blagoslovio s tri prekrasne kćeri, Gracie, Gaby i Katy. Svo ovo vrijeme, Bog je bio vjeran baš kao i svakoj generaciji prije nas (Ps 22,4-5; Iz 25,1) i nismo bili razočarani. Osobno, dok se molim njemu, tražim njegovu riječ, živim na njegovu slavu i naviještam njegovu istinu, rastem u posvećenju i uživam u osobnom odnosu sa svojim Gospodinom. Isus Krist je meni sve (Kološanima 1,13-23).

On nas istrgnu iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo svoga ljubljenog Sina, u kome imamo otkupljenje, oproštenje grijeha.
Kološanima 1,13-14  

KRISTIAN