VODSTVO
BCE Emanuel je starješinski ustrojena crkva. To znači da njeno vodstvo čine pastori-starješine.
Izgubljen, usamljen, napušten i očajan. Je li to i tvoje iskustvo ili stanje u kojem se u ovom trenutku nalaziš? Razočaran si jer nemaš uspjeha u ljubavi, možda nisi zaposlen, napustila te djevojka koju si jako volio ili dečko za kojim si »umirala« ili nemaš sve ono što želiš? Životni ciljevi ti nisu ispunjeni, a vjerojatno nikada neće ni biti. Tako sam se osjećao i ja do (davne) 1963. godine. Svi ljudi prolaze kroz slična iskustva. Ova četiri pridjeva u naslovu opisuju milijune ljudi diljem svijeta, a posebno mlade. Naš svijet nije se promijenio na bolje, nego nažalost na gore. Baš zbog toga te pozivam da pročitaš moju životnu priču, koja možda do neke mjere opisuje i tvoj život, dakako na jedan drugi način, ali… sve se to svodi na isto, zar ne?
Moj bijeg i moje nadanje. Duševna kriza u koju sam upao 1960. u talijanskom logoru grada Trsta odigrala je za mene odlučujuću bitku u potrazi za smislom života. Tada sam naime imao svega sedamnaest godina i odlučio pobjeći iz komunističke Jugoslavije u slobodni svijet. Napustio sam roditeljski dom, prijatelje, srednju školu, svijet koji sam poznavao. Odjednom sam se našao u stranoj sredini u kojoj se nisam znao najbolje snaći. Međutim, moj prvi susret sa slobodnim svijetom zapravo je završio logorom punim ljudi koji su poput mene težili za slobodom izvan represivnog društvenog uređenja. Svima nam je jedno bilo zajedničko: htjeli smo da nas prihvate gospodarski najbogatije zemlje svijeta. Svi smo sanjali o bogatstvu, a neki i o slavi.
Moje zle slutnje. U logoru mi je sve bilo potpuno strano. Moj hendikep je bio i nepoznavanje talijanskog jezika. U novoj surovoj sredini nisam nikoga poznavao, a čak sam otkrio da nedovoljno poznajem mojeg prijatelja Laca koji je u logoru pokazao svoje pravo lice. Osjećao sam se izgubljenim, usamljenim, napuštenim i očajnim. Osjećaj gubitka identiteta bio je nevjerojatan. Nitko me nije razumio, niti mi pružio ruku ohrabrenja.
Moj neželjeni povratak. Tršćanski izbjeglički logor svaki se dan sve više punio ljudima ambicija sličnih mojima. Svi logoraši čekali su trenutak odlaska u prekomorske zemlje. Nažalost, moj san nije dosanjan. Slobodni svijet za mene mlađarca postao je fatamorganom. U logoru sam čekao moju (zlu) sudbinu puna dva mjeseca. Jedne noći horda talijanskih karabinjera i policajaca i odvela nas je i predala Jugo-milicajcima, koji su nas objeručke prihvatili. Umjesto da sam poslan u zemlju mojih snova, sa stotinama drugih nesretnih izbjeglica vraćen sam natrag u Jugoslaviju. Završio sam u zatvorima Slovenije i Hrvatske.
Moja razočaranja. Od trenutka prisilnog povratka i neostvarenog sna doživio sam mnoga poniženja i razočaranja. Nekoliko godina poslije tih, za mene nepoželjnih, događaja, poput svih drugih vojnih obveznika morao sam na odsluženje vojne službe, koju sam iz dna duše mrzio. U vojsci sam teško podnosio željeznu disciplinu, jer je bila ustrojena na nehumanim osnovama. Od samog ulaska u vojne postrojbe, komunistička mašinerija sa svojom bolesnom propagandom izrijekom je komunicirala svima nama da su zapadne zemlje neprijateljice sloboda i općeljudskog boljitka.
Moj stvarni problem. U takvom okruženju (u Jugo vojsci) gotovo je svaki vojnik izgubio svoj pravi image (osobnost), te sam se na trenutke osjećao još jadnije nego u talijanskom logoru. K tome, umjesto u avijaciju, državna komanda je odlučila premjestiti me u pješadiju, rod vojske koji je svaki vojnik izbjegavao »kao vrag tamjan«. Međutim, pješadija mi je bila određena radi mojega civilnog »neposluha«, neoprostivog bježanja preko granice. No, nije samo komunistička vlast bila kriva za moje bijedno duševno stanje. Za osjećaj izgubljenosti, očaja, usamljenosti i napuštenosti nisu bili krivi samo komunisti, koji su doprinijeli mojemu duševnom nesretluku, moj stvarni problem bio je mnogo dublje naravi, onaj isti koji je zajednički problem svih ljudi. Taj problem se u Svetome pismu zove grijeh. U poslanici Rimljanima apostol Pavao je napisao: »Svi su sagriješili i lišeni su Božje slave« (Rim 3:23). Ja sam znao da duboko u duši nešto sa mnom nije u redu, a nisam znao što je to. Naime, nedostajala mi je najvažnija komponenta života: osobni odnos s Bogom. O Bogu nisam ništa znao, ipak sam saznao da me je grijeh odvojio od Boga.
Moje krivo proživljeno okruženje. Od kad znam za sebe želio sam slušati i saznati nešto o Bogu. O njemu sam, nažalost, samo mnogo čuo u psovkama. Svi ljudi koji su me okruživali hulili su na Isusa, Mariju, svece, a Bog je u njihovim očima bio dežurni krivac za sve njihove promašaje i svu nesreću, pa čak i kada je ljudima u životu išlo dobro oni su ga psovali. Bog im je bezrazložno bio na zlu jeziku. Nisam se mogao oteti dojmu da je takvo ponašanje tobožnjih kršćana bilo na mjestu. Ljudi su u tim svojim prostotama opravdavali pod izgovorom da jednostavno moraju »kleti«. Zato su svi oni odvojeni od Boga, a sve te gadosti iz njih govori sam vrag. Kako bih onda ja mogao naći put do Boga u takvom okruženju?
Moje unutarnje traženje i čežnje za Bogom. Unatoč činjenici da sam tragao za odgovorima na najtemeljnija životna pitanja, kao, na primjer, postoji li Bog i ima li nešto poslije smrti, ja jednostavno nisam nalazio odgovora. Živio sam poput svih mojih prijatelja i znanaca kao da Boga nema. U mojoj mladosti najvažnija životna preokupacija bila je davanje oduška tjelesnim nagonima. Opsesivno sam žudio za plesom, alkoholom i djevojkama te mojim najomiljenijim sportom – nogometom. Čeznuo sam za ispunjenjem mojih najnižih poriva. Sve što sam želio bio je dobar provod, bio sam u punom smislu riječi hedonist. Bio sam na putu da postanem alkoholičar, međutim, moje obraćenje Gospodinu u dvadeset prvoj godini života (1963.) spriječilo je moj potpuni ponor, iz kojeg se inače sigurno nikada ne bih mogao izvući.
Moj tobožnji život postao je doista pravi život. 1963. godine moj se život potpuno promijenio. Na vojnom poligonu u Srem. Mitrovici, razgovarao sam s mojim prijateljem. Odjednom me upita: »Miško, vjeruješ li u Boga i u Isusa Krista?« Na trenutak sam bio zatečen, a onda sam nakon kratkog razmišljanja odgovorio: »Mislim da ima Boga, ali ja o njemu ništa ne znam.« Tada mi je kratko, ali sadržajno rekao: »Miško, ako vjeruješ da ima Boga, onda trebaš vjerovati da je on dao svojega vlastitog Sina Isusa Krista da na golgotskom križu umre za tvoje grijehe. To za mene bio odgovor svih odgovora. Bilo je to za mene najveće životno otkriće. Moja izgubljenost, usamljenost, napuštenost i očaj u tom su trenutku zauvijek nestali. Pronašao sam odgovor na duševna i duhovna pitanja koja su me do tada gnjavila. Moji snovi su konačno postali javom. Sva lutanja i traganja za smislom života odjedanput su prestala. Prijatelj mi je prokrijumčario Novi zavjet u vojnu baraku, a on je postao mojim nerazdvojnim prijateljem. U slobodno vrijeme sam ga čitao, a on je postao mojim životnim suputnikom, te je odredio moj životni smjer. Na stotine stihova naučio sam napamet. Gospodin je moralno očistio moj život. Postao sam nov čovjek, kao što je rekao apostol Pavao u 2. Korinćanima 5:17: »Dakle, ako je tko u Kristu, on je novi stvor; staro je nestalo, novo je, evo, nastalo.« Gospodin me je spasio za vječna vremena, oprostio mi grijehe i primio vječni život.
I tvoj se život može promijeniti. Ovo je moja životna priča. No, slično iskustvo s Gospodinom možeš imati i ti ako uzvjeruješ u njega kao svojega osobnog Spasitelja i Gospodina. Istina je da ćeš se pitati nije li ti Gospodin uzeo sva uživanja svijeta i učinio te vjerskim zatočenikom i fanatikom. Doista ne! Gospodin u Ivanovu Evanđelju, desetom poglavlju a desetom retku kaže: »Ja sam došao da ovce imaju život i da ga imaju u izobilju.«
MIŠKO HORVATEK
DANIEL HERCEG
Rođen sam kao grešnik. Živio sam kao nominalan katolik i odrastao u jednoj nominalno tradicionalnoj obitelji
Da biste shvatili moje okolnosti, treba shvatiti okolnosti u kojima su živjeli moji roditelji. Naime, majka i otac izašli su u odgoju s idejama iz svoje pozadine, idejama svojih roditelja. Moja je majka odrasla u jednoj komunističko – (anti)teističkoj obitelji, koja je nakon pada SFRJ petokraku zamjenila rasptelom i kipom i slikama Marije, ali ne one biblijske. Očevi su se roditelji rastali, te njegovo dijetinjstvo nije bilo idilično što se tiče odnosa između oca i majke.
Meni, ako se mogu tako izraziti, ništa nije falilo – osim Boga. Kršten jesam, pričestvovao sam se i firmao. Kada sam vidio stvari koje rimokatilicizam i svećenici u njemu čine (iako se to dešava u svakoj religiji i iako sam bio nominalan), misao da Bog postoji samo je bila potisnuta duboko, govorio sam da Boga nema, jer On sigurno ne bi dopustio takve stvari. Naravno, moje nijekanje Božjega postojanja bilo je ludo i nije imalo podloge.
Antiteističko razdoblje u kojem sam se našao nije bilo dugo (Hvala Gospodu), ali je bilo burno. Bilo je dovoljno dugo da na svojoj koži saznam što znači biti izgubljen. Bio sam tzv. romantistički antiteist – kada bi problemi pokucali na vrata, pobjegao bih nekamo misleći da sam se sakrio od njih. Svaku pomisao ili spominjanje Boga okrenuo bih ili na šalu ili na komentar da je sve to samo bajka – i ništa više.
Uz sve to, bavio sam se pjevanjem i bio „frontman“ jednog benda – točnije rečeno bio sam ono što ljudi vole vidjeti: čovjeka koji ih zabavlja, pjeva o ljubavi i skreće im poglede i misli od realnosti u neku idilu. Biti „frontman“, mislio sam, je nešto najljepše i najbolje što mi se može desiti. Uvijek u centru pažnje i najvažniji čovjek na bini. No, nakon što je predstavi došao kraj, nastupila je realnost – sada klaun može plakati, sada se reflektori gase i dolazi tama. Moj život bio je sve više i više bez smisla, tonuo sam dublje i dublje. Sve se svelo na pijanke petkom i subotom, trežnjenje nedjeljom i kukanje u školi od ponedjeljka do petka – i tako u nedogled. A, Boga nisam volio niti sam za Njega mario.
Često je pastor Damir Pintarić znao doći kod nas, jer je mamin bratić. Kad god bi došao kod nas, ja sam mu iznosio „evolucijske“ činjenice, na što je on odgovarao šutnjom. Pustio me da me ta bajka izjeda. Razmišljao sam: „što ako nisam u pravu? Što ako Bog zaista postoji? Ako postoji sam u problemu, a ako ne postoji – u problemu sam opet jer mogu činiti što hoću, ali mogu i drugi!?“ Prestao sam razbijati glavu ovim pitanjem jer mi je bilo teško priznati da je moja pretpostavka ipak točna.
Jednom mi je jedna prijateljica iz razreda govorila o smislu života i Kristovoj ljubavi. Mislio sam: „pa što mi govoriš o ljubavi? Pa ja skoro svaki vikend pjevam o ljubavi, znam ja što je to!!“, te sam joj rekao: „ vidiš, možda je ovo tvoje istina. No, možda smo svi mi jednostavno u nekoj videoigrici“. Nekoliko mjeseci nakon toga „razgovora“ pozvala me na krštenje. Krštenje je bilo nedjeljom, što znači da je to moj dan kada se praznim od vikenda. Bio sam jako „umoran“ i nazvao je i rekao joj: „Nemoj se ljutiti, ali nemam prijevoz pa ne mogu doći“, na što je ona odgovorila:“Evo moj tata sad kreće iz Varaždina za Čakovec pa te može pokupiti.“ I poklopila. Bio sam „osuđen“ prisustvovati krštenju.
U crkvi sam sjedio odmah uz vrata. Mislio sam otići odmah nakon ceremonije. No, umjesto dosade osjetio sam u crkvi nešto, bolje rečeno Nekoga. Ta radost koju sam osjetio, taj život koji sam mogao vidjeti, taj mir koji je ispunjavao te ljude, i ta poruka koju sam čuo – sve su to bili „push faktori“ koji su me tjerali da dođem u crkvu ponovo, na evangelizaciju. Propovijedao je pastor Marko Petek!
Evangelizacija je imala vrlo jasnu temu: postoji li pakao? Nakon što sam na vlastite uši čuo riječi koje pišu u Bibliji o paklu, bio sam prestrašen. Kako je Bog polako otvarao rolete i puštao svjetlost u moj život, tako sam sve više i više uviđao da sam sebe ne mogu spasiti od toga. Uz sve to, već ti je na zemlji pakao jer –niti imaš smisla, a bit ću iskren, niti imaš volje živjeti svaki tjedan isti ciklus.
Nakon jedne konferencije u Mošćenici, stigavši kući, ušao sam u sobu i počeo moliti. Po prvi puta pravim motivom i iskrenim srcem. Moliti samo za jednu stvar – oprost. Onoga trenutka Krist Isus ušao je u moj život, u moju sobu, u moje srce – očistio i najprljaviji dio moga života svojom krvlju. Nakon što me Bog uputio u moju grešnost i u Krista kao Gospodina, jedino što imam na umu u svome živote jest svjedočiti o Bogu, širiti evanđelje i služiti Bogu svim srcem, dušom, snagom – životom.
Bog još uvijek radi na meni, i radovi će biti u tijeku čitav ovozemaljski život.