SVJEDOČANSTVA

Diana

Zovem se Dijana, odrasla sam u obitelji strogih nazora i različitih uvjerenja. S tim različitim uvjerenjima ja sam bila izgubljena i prestrašena. Kad sam naglo oboljela 1986, moja okolina i prijatelji su me napustili, te sam ostala sama da se nosim sa svojim invaliditetom.


To je bilo preteško pa sam se htjela ubiti, i tada sam počela raditi sve loše stvari prema sebi; počela sam pušiti i piti, nanosila sam si fizičku bol. Mislila sam da sam najteža osoba s invaliditetom. Onda sam došla na školovanju u Krapinske Toplice i vidjela da ima djece koja su u kolicima ili nepokretna. Postalo mi je jasnije da trebam biti sretna što uopće hodam. Ali i dalje sam bila duhovno prazna i nesretna, bez mira u duši. S pitanjima ‘zašto ja’, ‘kaj sam ti bože skrivila da si me tak kaznio’ tražila sam odgovore u crkvi i kod svećenika, hodala na duhovne obnove itd, ali ni to nije dalo ploda. Postajala sam još gora, svađala sam se stalno doma i dalje sam pila. Onda sam pala u depresiju i dotakla dno. Počela sam tražiti smisao života, zašto sam na ovom svijetu, s kojom svrhom. Počela sam čitati puno knjiga o samopomoći, ali ni to nije pomagalo. Učlanila sam se u udrugu distrofičara Krapina, hodala s njima na edukacije koje govore o tome kako izgraditi sebe i osnažiti se. No, ni tu nije bilo nikakvih efekata. Ja sam i dalje imala nemir u duši i bila nesretna, bez radosti.


To stanje je trajalo sve dok jednom nisam upoznala Irenu, koja nam je došla u udrugu kao voditeljica engleskog tečaja. Susret s njom mi je promijenio život. Bila je drugačija, pozitivna i nekako je posebno zračila, i to je jako utjecalo na mene. Razmišljala sam kako da se počnem s njom družiti izvan engleskog tečaja. I nakon dugog vremena počele smo se mi družiti i otišle smo na kavu. Pitala me vjerujem li ja u Boga, i ja sam joj rekla da vjerujem da postoji nešto, a što točno, ne znam. Tako je ona pričala o Isusu i Bibliji, i ja sam počela razmišljati da tu ima nešto, što nisam čula u katoličkoj crkvi, drugačiji način iznošenja istine o Isusu. Pitala me je li bi ja htjela ići koji put s njom u crkvu, a ja sam rekla da hoću, misleći kako konačno imam nekoga s kim se mogu družiti. Otišla sam s njom jedan petak u crkvu, razmišljajući o tome kako će me tamo prihvatiti. Kad sam došla u crkvu, ta srdačnost s kojom sam dočekana me je ganula. Slušajući pastora Miška kako tumači Božju riječ ja sam počela osjećati mir, spokoj i radost u duši. Počela sam shvaćati da sam na pravom mjestu. Došla sam kući sva sretna i ushićena, te sam odlučila uzeti Bibliju i počela listati. Otvorio mi se Ps 1., te ga pročitah. Drugi sam dan odlučila čitati Bibliju od početka. Čitala sam je i počela se moliti svaki dan. Kako sam ja čitala i molila se i odlazila u crkvu, počele su se događati promjene na meni, pogotovo me potakla propovijed od Jasona

Pos. Fil: 1: 27-30, da moramo biti dostojni evanđelja i biti postojani u jednom duhu. Prvo sam prestala galamiti i svađati se doma, prestala si nanositi bol, prestala piti; počinjem bolje govoriti i hodati, imam jasnije ciljeve, zrelije razmišljam i prosuđujem, stekla sam određenu mudrost. Osjećam radost i neizmjernu puninu u srcu i duši. I sad mi postaje jasnije zašto sam tu na ovom svijetu takva kakva jesam. Bog me voli i ima plan sa mnom koji samo on zna. Znam da se u njemu mogu proslaviti i spasiti. Jel on put istina i život i jedini pravi put. I tko vjeruje u njega ima vječni život i bit će spašen. 2 Kor: 15:17 AKO JE TKO U KRISTU ON JE NOVI STVOR, STARO JE NESTALO, NOVO JE NASTALO.