SVJEDOČANSTVA

Roman

Rođen sam u obitelji koja je bila katolička samo po zadanom obrazcu. Nije se odlazilo u crkvu ali se slavio Uskrs i Bozic. Nisam imao nikakva saznanja o Bogu, osim o malome kristkindlu koji nama djeci donosi darove pod bor.


Kasnije sam čuo za priču o Isusu ali je to za mene bila samo povijesna legenda a Bog je bio netko tko je sve stvorio. Kao mladić sam bio znatiželjan i sa prijateljima sam znao raspravljati kako je nastao svemir, planete i općenito život. Dali smo sami u svemiru i koja je svrha našeg postojanja. Prijatelji koji su išli u crkvu nisu mi mogli dati nikakve odgovore niti svjedočanstvo kojim bi me barem malo potaknuli da idem u crkvu a biblija mi je bila prekomplicirana knjiga koju valjda razumiju samo svećenici. Kada sam znao otići na polnoćku ili na misu zadušnicu, nikad se nisam osjećao dobro, jer ništa nisam razumio. Imao sam osjećaj da i ljudima oko mene nije baš sve jasno a na izlasku iz crkve nitko nije bio baš sretan. Nisam vidio zajedništvo kod ljudi (kao sada ovdje). Imućniji bi se držali odvojeno i htjeli impresionirati ostale a valjda i sami sebe.(poznavao sam te ljude).


Ja sam živio kao i većina mog društva oslanjajući se na samog sebe i na druge ljude, tako da sam jako često bio razočaran, prevaren i osamljen. Život mi se sastojao od ugađanja sebi i tjelesnim požudama (disco, kafići,alkohol itd.) Tako više nisam htio nastaviti pa sam se okrenuo alternativnim pravcima pronalaženja sebe i duhovno se uzdizao. Alternativne tehnike su me jako ispunjavale ali je to trajalo kratko. Stalno sam padao i dizao se. Mislio sam da nisam grješnik nego da samo radim greške. Vjerovao sam da ću svojim naporima dobiti šansu u drugom životu (reinkarnacija).

Šansu sam ustvari dobio prije nešto više od godinu dana. Počeo sam raditi kod Ivice Š. i život mi je krenuo u drugom pravcu. Poznavao sam Ivicu, Josipa i Jožu (Pepeka) od prije i znao sam odprilike njihove stavove. Bilo mi je ugodno u njihovom društvu i razgovoru sa njima.
Kako sam radio kod Ivice često smo razgovarali o duhovnosti i kako se nadograditi kako bi bili bolji ljudi.
Jedne nedjelje smo Ivica i ja nešto radili i on me je pitao hoću li ići s njim nešto odvesti kod Jože u zagorje. Rekao sam idemo.
Kako je Ivica čuo da je Josip često u Krapini kod nekog u gostima,htio je vidjeti kaj se dešava sa Josipom.

Ivica je nazvao Josipa i rekao gdje god jesi dolazim kod tebe. Josip nam je dao adresu i mi smo došli. Josip nas je čekao na vratima i bio je jako sretan. Ja sam mislio da čemo ga samo pokupiti ali nas je pozvao unutra. Dočekali su nas Dragiša i Marijan te nas ponudili sa čajem. Sjeli smo i počeli razgovarati.Dragiša je odma pitao kako smo , što radimo, kako živimo, gdje smo duhovno. Ivica i ja smo branili svoje stavove a Dragiša nam je govorio o Isusu, Svetom pismu i kakva je ustvari istina. Nije mi to odmah dobro sjelo jer mi se Josip činio nekako euforičan i kao da je pod nekakvim utjecajem. Kada smo otišli Josip je rekao da nam ima nešto za reći, a Ivica i ja smo u isti glas rekli “slušamo”.Josip nam je svjedočio i govorio o pokajanju. Ja sam samo slušao a Ivica je rekao “ti si mi brat i ja ti vjerujem”. Otišli smo kod Jože i nastavili razgovor. Osjećali smo se kao da je Božić,nekako svečano,sveto.
Kada smo se vračali doma Ivica je rekao ovdje to neće stati a ja sam rekao “nisam ti ja baš s tim kršćanstvom”. Ali se nisam dobro osjećao zbog te moje izjave.
Nakon tog dana ništa više nije bilo isto.
Ivica i ja smo stalno razgovarali o tom danu i o tome da se nešto dešava.
Ivica je bio u crkvi u Krapini i ispričao mi je kako je bilo te me je pitao dali bi ja išao. Odgovor je bio:"Idem!"
Ja sam se pokajao za svoje grijehe i zatražio da mi Gospodin oprosti u ime Isusa spasitelja. Nekako nisam bio siguran da bi meni bilo oprošteno,jer sam gledano unatrag na moj život po tome bio (za to nemam pristojan izraz) i Bogu odbojan.

Kada sam prvi puta došao u crkvu u Krapini vidio sam nešto posve novo i drugačije. Molitveni sat me je iznenadio jer nisam nikada čuo da se može na takav način moliti i imati takav odnos sa Bogom.
Bogoslužje me je iznenailo još više, jer sam po prvi puta čuo Evanđelje i Božju riječ na način da nešto razumijem i da mi je to blisko i da je Isus otkupio i moje grijehe.
Kako me je Ivica doveo u crkvu pastor Miško ga je zamolio da me predstavi. To je bilo još jedno iznenađenje,jer je važan čovjek a ne samo još jedan u masi. Nakon Bogoslužja su nas pastor Miško i njegova supruga Mira pozvali na ručak i prekrasno nas ugostili. Razgovor sa Miškom mi je pomogao da razumijem gdje sam bio i kako dalje.Neizmjerno sam zahvalan Gospodinu na milosti da sam čuo Radosnu vijest i da sam prihvatio Isusa Krista koji me počeo mijenjati.
Ne znam točno trenutak promjene, ali od Josipovog svjedočenja meni i Ivici,
moj život ima drugi smjer.

Ispočetka smo bili zbunjeni i stalno razgovarali o promjenama koje nam se dešavaju. Jedina privatna tema je bio Bog i Sveto pismo koje smo čitali i uspoređivali što nam se to dešava. Odlasci u crkvu su nam bili kao praznik mada nismo bili redoviti.
Kako je vrijeme prolazilo opažali smo promjene na nama i hrabrili jedan drugoga.
Uviđali smo da smo odvojeni od ostalih s kojima smo bili u kontaktu ali smo znali da nismo sami.
Mi više nismo frendovi,prijatelji. Mi smo braća u Kristu i dio Božje obitelji.
To znam zato jer sam izgubio veiki dio bivših prijatelja. Njima sam čudan jer sam previše miran a znaju me kao divljeg i fakina i dosta ciničnog.


Moji prioriteti i pogledi na svijet su se naglavačke okrenuli.
Bez moga napora ili nastojanja izostalo je psovanje u svakodnevnom govoru a bilo je sastavni dio
Laganje,izbjegavanje odgovornosti,alkohol, ogovaranje itd.
Dobio sam jedan neopisiv i trajan mir i osjećam suosjećanje i ljubav prema ljudima. Naravno da nije sve savršeno i da sam grješnik ali kod svakog posrtaja isti tren mi je žao i kajem se što žalostim Duha Svetoga koji mi je milošću dan na pomoć.

Nebeski oče ja Ti se zahvaljujem na milosti kojom si mi dao da po Isusu Kristu i po vjeri u Njega imam život vječni Amen.